Irena Đorđević

Rođena u Pirotu, berba '72, nekako s proleća. Shodno tome, zelena i budna sve ove godine. Laborant koji eksperimente izvodi samo i jedino u kuhinji, doživotni student književnosti, majka troje šašave dece i baka još šašavije unuke... Ne zna da komponuje i slika, a volela bi, pa zato piše, jer reči su tehnika koja sve to objedinjuje... Voli biljke, purpurne zalaske, krofne s džemom od jagoda i Crnjanskog. Živi u Kruševcu. I u nekim srcima...

 

Danima je, krijući od majke, spremao stvari za put. Stari vojnički ruksak je konačno bio spreman. U polutami svoje sobe, dok se svitanje s naporom probijalo kroz teške oblake iznad planine na istoku, pregledao je, još jednom, pasoš, ugovor s agencijom, diplomu fizioterapeuta srednje medicinske škole i sertifikate o znanju engleskog i nemačkog jezika.

- Tata, vidi šta mi je baka kupila! - uzviknula je  Nađa, trčeći mi u zagrljaj. U rukama je držala mali klavir, a oči su joj blistale od radosti, one čiste, iskrene, detinje. Podigao sam je sa poda i zavrteo, nismo se videli ceo vikend, koji je provela kod mojih roditelja, dok sam ja bio na putu.

- Malena, mnogo si mi nedostajala. - rekao sam, a moja majka se tužno smešila na vratima, unoseći Nađin ranac i trotinet. 

Viši inspektor Petrović je zapalio još jednu cigaretu. Pepeljara na stolu pred njim je već bila puna opušaka. Dežurstvo mu je počelo vađenjem samoubice iz mutnih voda Save,  negde oko 22 sata. Ustao je i odškrinuo prozor. Svežina majske noći ga je malo razbudila. Ponoć je uveliko prošla, a mršavi, bledi čovek, mokre proređene kose, umotan u policijsko ćebe, još uvek je drhturio kao pokisla lutalica na stolici preko puta njega. I nije progovorio ni reč, očigledno još u šoku.

Slika prva

 

Nedeljno popodne ispunjeno nemirom iščekivanja tvog povratka. Veliki ovalni trpezarijski sto, beli damastni stolnjak na njemu i moje  brašnjave ruke, koje davno naučenim kretnjama, brzo i vešto razvlače kuglu mekog testa u ogromnu tanku koru, posipaju je rendanim narandžastim zlatom bundeve i šećerom, savijaju u dupli valjak i slažu u tepsiju na stolici kraj stola.

 

Slika druga

Zahvalila mi se i učtivo odbila da drži časove mojoj mlađoj ćerki, zbog prezauzetosti. Ipak, razmenile smo brojeve telefona, za slučaj da neko od njenih sadašnjih učenika odustane od priprema. Okrenula se i otišla niz hodnik, a mene su pekli prsti koji su držali plavu kovertu u džepu i neizgovorene reči u grlu.  Razoružala me ta svetla blagost u njenim plavim očima, koje kao da su govorile: - Srešćemo se opet, kad za to dođe vreme.

"Mama, ja znam ovu devojku! U stvari, sad je žena tvojih godina, ali ja sam sigurna da je to ona. Zove se Vera Arsenijević i predaje matematiku u mojoj bivšoj školi. Zamenjivala je našu razrednu nekoliko puta i odličan je predavač!", reči moje kćeri su prekinule galopirajući niz pitanja koja su mi se rojila u glavi.

Najvrednije što ostane iza čoveka su sećanja. Materijalni tragovi koji ostaju za nama nemaju nikakvu važnost ako nas ljudi koje smo poznavali ne pamte po nečemu dobrom i lepom. U to sam se uverila mnogo puta. 

Dušanku sam zaista upoznala tek kada je umrla. Živela je u stanu broj jedan, u prizemlju naše zgrade i veći deo dana provodila na prozoru koji gleda na ulicu. Imali smo utisak da je prozor poprimio konture gornjeg dela njenog tela i da nas njene oči prate dok ulazimo ili izlazimo iz zgrade i kad nije bila tu.

Kucnula je nekoliko puta kljunom u napuklo staklo prozora iznad mog radnog stola, a onda se nasmešila. Da mi je neko rekao da golubovi mogu da se osmehuju, verovatno bih ga smatrala pomalo ludim.

Otvorio je oči, s mukom. Soba je bila bela, zidovi, nameštaj, posteljina na krevetu, zavese i pločice na podu. Sve je to mogao da vidi sa visoko podignutog uzglavlja, ali nije mogao da se pomeri. Ruke i noge su mu pod pokrivačima bile nečim pričvršćene za krevet. Pokušao je da viče ali njegov bariton je  zvučao kao tiho piskutanje. Iznad kreveta je bila kamera i nekoliko monitora s nekim potpuno nerazumljivim grafikonima i parametrima. Očajnički je pokušavao da se seti kako je dospeo tu, ali je rupa u njegovom sećanju bila je beskonačna.

Pages