Irena Đorđević

Rođena u Pirotu, berba '72, nekako s proleća. Shodno tome, zelena i budna sve ove godine. Laborant koji eksperimente izvodi samo i jedino u kuhinji, doživotni student književnosti, majka troje šašave dece i baka još šašavije unuke... Ne zna da komponuje i slika, a volela bi, pa zato piše, jer reči su tehnika koja sve to objedinjuje... Voli biljke, purpurne zalaske, krofne s džemom od jagoda i Crnjanskog. Živi u Kruševcu. I u nekim srcima...

 

Ušla je u moj salon tog jutra, žustrim, odlučnim korakom, samo par minuta po otvaranju. Još nismo ni kafu popile, moja učenica Daca i ja, bio je utorak, dan u kojem ne zakazujem nikome, samo za lutajuće mušterije, kako mi frizeri to volimo da kažemo.  

Tu je trešnju posadio i kalemio moj počivši otac, davne 1959 godine, kad je sagradio kuću. Bila je njegov prvi uspešan kalem i plod joj je bio veoma ukusan. Neka starinska sorta, tamnocrvenog mesa i intenzivnog ukusa. Detinjstvo mi je obeležila mnogobrojnim dogodovštinama za nju vezanim i uvek sam joj se vraćala u sećanjima na to bezbrižno i nevino vreme.

„Posejali smo seme ravnodušnosti u danima koji su prošli. Stojimo, svako na svojoj obali, i gledamo kako protiče reka života u bespuću između nas. Most koji su gradile naše ruke, naše oči i misli, trošan je i nesiguran. Vrtlozi ispod njega prete da ga potpuno sruše, a odbrane niodkud. Želim da se pozdravimo i oprostimo jedno drugom nedosanjane snove i propuštene prilike i da krenemo dalje, bez gorčine i jada što nije moglo drugačije. Možemo li to?“

Zatvorio je kofer, s mukom. Uvek je tako kad se pakuju sećanja. Njena snežnobela majica, prazna flaša dobrog italijanskog vina koje su pili pred rastanak i knjiga o Vikinzima koju nikad nije pročitao, bili su onaj neuobičajeni deo njegovog redovnog prtljaga, koji kofer nije prepoznavao. Zato je pružao otpor i bunio se. Ni kofer nije želeo da je se seća. Ali, bilo je neizbežno. Nije želeo da ostavlja tragove za sobom, ali nije dolazilo u obzir da bilo šta od toga ostavi. Hotelska soba je bila hladna i bela, neprijatno bela, bez njene crvene kose.

Znala sam da nešto nije u redu. Nije me bolelo ništa, ali sam imala onaj nepogrešiv osećaj da se nešto dešava. Neki nemir se naselio u mene, bezimen, uporan i težak. Počnem da radim nešto, pa izgubim volju, počnem nešto drugo i opet, batalim. Nekoliko proteklih dana imala sam stalnu potrebu da hodam, da idem negde, da srećem ljude i zagledam nepoznata lica, tražeći odraz svog nemira u njihovim očima. Onda sam tri dana uzastopce pravila kolače. Prvo bajadere, duplu meru, ondačokoladne mafine za pola ulice, a danas princes krofne.

Probudila me je neka neobična buka. Dva velika bagera i nekoliko kamiona, čitavo tuce grlatih radnika u žutim  kombinezonima i neka visoka crvenokosa žena, ispunili su za tili čas moje prostrano dvorište galamom i brundanjem motora.Gledala sam ih u čudu, niko mi od njih nije bio poznat.Reski zvuk testere zaparao je jutarnji mir moje tihe i ušuškane ulice, i na moje zaprepašćenje i užas , prvo su pala stabla kestena kod kapije, pa ukrasno šiblje i jorgovani duž istočne ograde, onda su oborili orah na kraju dvorišta i tri kajsije kod bunara.

Prepodnevna raskoš aprilskog dana razlivala se po ulicama. Ušla sam u već punu dvadesetšesticu i s mukom pronašla mesto za stajanje do prozora. Na sledećoj je stanici ušla oveća grupa putnika i već sam požalila što nisam pozvala taksi.S moje leve strane stajala je omanja crnokosa žena. Nosila je neku patnju u krupnim zelenim očima i pomislila sam kako je tuga ostarila njeno lice pre vremena. Od kako sam jesenas upisala studije psihologije sve češće zagledam ljude oko sebe, pokušavajući da ih čitam, po izrazu lica, pogledu, gestikulaciji, smehu i govoru.

Ušla sam prvi put u tu malu, neuglednu baraku kada sam imala devet godina. Držeći se za ruku svog dede, očiju raširenih od radoznalog iščekivanja i radoznalosti, bez daha sam upijala neobične slike, presvučene najfinijim slojem patine, koje su me dočekale na zidovima, u svojim posivelim ramovima iza potamnelog stakla. Došli smo, deda i ja, da kupimo sat. Sat, za mene

Svi su nekuda žurili, sa slušalicama u ušima i zagledani u svoje telefone.

Ali violinu nisam ispuštao iz ruku. I usnio sam čudesan san.

Pages