Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Sedeli su u mraku kao dva stara pijanca, bez reči sa tupim pogledima u nešto, negde.

Ona mu je otklanjala crnilo iznad glave, a on je tražio na njenom licu suze. Tišina se nametala, iako se čuo očajni vrisak njegove duše.

„Zašto?“, progovori muškarac.

„Ne znam...“odgovori žena, pa nastavi “Ne pitaj se više zašto! Tako je, kako je, i smrt je život...“ Odgovarala je iskreno, ne razmišljajući da li će je shvatiti.

Jedne noći bez sna, nametnula mi se jedna izvrnuta čarapa kao inspiracija o smislu života. Bila je, sa svim onim neodstranjenim koncima koji su visili sa rubova šavova,  jednostavna ilustracija života.

Hvala ti, beskućniče moje savesti!

Hvala ti, besciljna dobroto mog nasleđenog karaktera!

Hvala ti, moje sveživotno iskustvo!

Progledala sam ja te noći.

Donela sam odluku. Prognala sam tugu na pusto ostrvo negde na kraju sveta, levo od Pariza, severnije od Severnjače sa neptunovskom gardom i specijalnom policijom iz Gane...Tako nekako...Ne bih da je ubiju, mora i ona da pati, pa neka umre od gladi!

Ali, avaj, sad su mi javili da je tuga uspela da pobegne! Kažu da ne može da pati, saznajem iz novina! Pa, majku mu, postoji li neko ili nešto da je dokrajči? Nisam za ubistva, ali tuga mora biti ubijena!

Bilo jednom, nekada davno, jedno drvo, obično, pravo drvo, sa stablom, granama, lišćem i plodovima u određeno doba godine. Niko nije mogao da pretpostavi da je to drvo samo izgledalo obično, a da zaparavo to nije bilo...donekle.

Čudan je ovaj svet, pun apsurda, suštinski se ne menja, jer "panem et circenses" je bilo i biće. Ratovi se vode, a zabave za narodne mase nikada više na ovome svetu.

Oni koji osuđuju, sude o zaraćenim stranama, o situacijama po celom svetu (naravno, onim koji su im dostupni na teledirigovanim medijima), ti isti se najozbiljnije bave navijanjem senzacionalističkih predstava nazovi kulturnih dešavanja ili sportskih dešavanja, bože moj, „važnih“ za voljenu nam Srbiju.

Zоvеm sе Lidiја i оvо је dео mоје živоtnе pričе.

Imаm tridеsеttri gоdinе i živim u јеdnоm mаlоm mеstu u srcu Srbiје. Pоkušаću dа vаm nаslikаm оvu priču kао film. Uđimо u biоskоpsku sаlu. Gаsim svеtlо. Pоčinjе prојеkciја.

Prvа scеnа. Dеtinjstvо. Bеzbrižnоst, lјubаv mајkе i оcа. Dоgоvоr dа оtаc idе u inоstrаnstvо nе bi li zаrаdiо višе nоvcа zа nаšu pоrоdicu. Оstајеm sа mајkоm kоја mе čvrstо stеžе јеr mi nе dа dа pоtrčim zа оcеm kојi nаm оkrеćе lеđа i оdlаzi u аviоn. Ipаk sе оkrеćе sа suzаmа u оčimа i јеdnim dugim pоlјupcеm kојi mi šаlје sа rukаmа kао krilа.

Danas je nebo plavo i sunčan je dan, pa i kada nije nebo plavo i kada lije kiša isti je to život, isti si ti, ista ja. Menjali smo poglede na svet i na život, a i oni su se menjali zbog nas.

Ne postoji mesto za tebe, a ni za mene. Mi nismo ono što su nas učili da jesmo. Nemojmo ni razmišljati o tome ko smo i zašto smo ovde, sada! Nema potrebe, prijatelju moj.

Na nebu su  naizmenično klizile senke konjanika. Koplja sa zastavama lelujala su kao prirodni produžetak ljudskih silueta u oklopu, čak se i vazduh iz konjskih nozdrva jasno video. Beskrajan niz tih moćnih oblika promicao je bez glasa.

Na nebu kao i na zemlji.

Skoro kao ogledalo. Šta li je stvarno, a šta opsena? Da li je božja varka opipljiva stvarnost na zemlji, pa su nebeske senke samo njegovo poigravanje našim umom? Ili je sve, baš sve neka projekcija života sa zemlje na nebo?

Volela bih da je moja ljubav ram i da uramim sva sunca ovog sveta. A, ipak, ne daju se oni uramiti, zato, često ne uramljujem moje slike, već one mene, pune su svetla.

Kad bih mogla pobegla bih u moje pesme i priče, ali, ne da mi se! Zato…

“Dobar dan!”

“Dobar dan, izvolite!”

“Da li vi prodajete karte za “Putovanje u velikom balonu”?

“Mislite na Vašu priču?”

“Pa, da…”

“Razmislite, zar nije glupo da me tako nešto pitate? Vi ste autor, a pitate me za kartu!”

“Moram da kupim kartu, ne mogu da uskočim tek tako, iako je moja priča!”

Pages