Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Sudnica je bila prepuna ljudi. Neki su čak sedeli na podu, tiho razmenjujući po neku reč, strpljivo,  kao da su čekali neku pozorišnu predstavu, a ne suđenje.

“Molim vas, mir u sudnici!”povika sudija udarajući drvenim čekićem po njemu,”uvedite okrivljenu!”

Vikač:”Dovedite krivu!”

Sudija:”Pobogu, ne krivu, već okrivljenu…”šapatom će on.

Vikač, iz sveg glasa:”Pobogu, ne krivu, već okrivljenu!”

Uvek je bila  borba dobra i zla, sila svetla i tame od kada je čovek preuzeo prepotentnu ulogu najinteligentnijeg bića na Zemlji. To umišljeno stvorenje koje meri i kroji po svojim potrebama, zamišljenim putanjama sveopšteg dobra, da bi se onda po milioniti put izneverene mase zgražavale nad nečijom, obično se i zna čijom, bahatošću, nezasitošću, e, to je lajtmotiv ljudskog postojanja.

Ovo pišem pri nezdravoj pameti, u letu inspiracije i pri prejakim osećanjima, dakle, iskreno! Molim one koji budu ostali iza mene da shvate, kao što sam i ja shvatila jednog dana, da smo svi smrtni kako god živeli i da se ništa u grob ne može poneti. Iako to znate, nije višak ponoviti to jer, ipak, kad neko umre nekako nama preživelima u datom momentu izgleda kao”eto, bilo mu suđeno tako”prekrstimo se i vratimo se u životnu kolotečinu, nesvesni činjenice da je svaki sledeći momenat mogućnost nestajanja sa ove naše zemaljske scene.

Sećam se kada sam bila komad gline. Nečije ruke su me mesile i stiskale i smejale se zbog moje mekoće. Kada bi im dosadila počeli bi da me pljuju i psuju. Sećam se da sam se od toga osušila, ali, seme neke biljke ostalo je da čuči u meni. Nečije dečje ruke bi me nevešto kidale i tako bi po malo prelepe duše utisnule u mene. Ostala bih na tim malenim dlanovima često osetivši nesvesni, dečji poljubac. Tada sam dobila svest o ljubavi.

Prva scena. Polako je silazila do reke gledajući levo-desno, skoro da nije disala zbog straha. Osećala je da nije sama iako se čulo žuborenje potoka i poneki huk sove. Bila je užasno žedna.  Satima je trčala kroz šumu ne bi li se spasla. Njeno selo je bilo uništeno, većina stanovnika pobijeno i jedino što je sada mogla da spase bio je njen goli život.

“Vidi!”reče Stana zamišljeno, sa cigarom u uglu usana,”Ti si dete sreće, čeka te uspeh…”

“A, joj! Nadam se da će jednom tako biti, tetka Stano! Sve neko crnilo oko mene, tuga, bolest… Imam trideset godina, bolesne roditelje, nemam dečka! I kako da ga imam? Ne izlazim, niko mi ne dolazi, uh, živote! Jedva sastavljam kraj sa krajem!”u dahu izgovori devojka koja je sedela preko puta.

Prvi dan. Dobar dan! Da vam se predstavim, ja sam Duša.  Danas živim u jednoj brezi. Kako da vam opišem taj osećaj vezanosti za zemlju? Jednostavno, ne postoje prave reči. Kroz mene struji životna energija, golica me svojom upornošću, grane su mi kao strune, čujem daleke glasove ljudi koji obrađuju zemlju, pa čak i muziku  jedne male Maše koja je tek naučila da svira klavir i to udaljena kilometrima od mene. Osetila sam i nožice tek rođenog leptira na mojoj kori. Kakva moć! Kakva lepota te moći!

Pokušala sam, jednog prolećnog dana, da zaljuljam Mesec. Trebalo je da mu poremetim dosadnu putanju usamljenog pesimiste. Najuzaludniji je bio pokušaj da mu osvetlim tamnu stranu, na šta se on još više zgrozio nad činom beskrajne ljudske umišljenosti o sopstvenoj moći.

U zagušljivom i prljavom kupeu bio je samo jedan muškarac srednjih godina. Izborano čelo je odavalo zabrinutost, ali ukočeni pogled zagledan u daljine govorio je o smirenoj duši uprkos bogatom iskustvu. Već dvadesetpet godina bio je plaćeni ubica. Nikako nije mogao da se seti kako je i zašto počeo to da radi? Kako se desilo to da ubije svoje srce i zameni ga nekim neljudskim? Nije imao nikakvih osećanja, nije se nasmejao poslednje tri godine, a nije ni zaplakao ili se sažalio nad žrtvom, nikada. Bio je to posao kao i svaki drugi.

Sedela je okrenuta ka procvetaloj magnoliji. Bilo je jutro i volela je da provede neko vreme u dvorištu, odmah posle doručka. Čulo se ulično zahuhtavanje saobraćaja koje još nije nadjačalo ptičje čavrljanje. Sećala se svog rodnog sela, burnih, ratnih godina i volela je posebno da se priseti  one, jedine, prave ljubavi, ali i to je iz dana u dan sve više bledelo i zbog toga je bila užasno tužna. Šteta što se smrt ne može naručiti!

Pages