Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Nije mi žao, dragi ljudi, što ne mogu da se oduševljavam sjajem novogodišnjeg vatrometa koji se kao copy-paste pojavljivao u svim većim gradovima sveta. To me podseća na dirigovanu iluziju sreće, baš kao i dirigovanu skorašnju “pošast”! Zar vi dragi ”obični” ljudi živite u tom ponuđenom scenariju opšte lažne sreće? Samo vam je to falilo u životu, da bi pečatirali i druge laži u životu? Zavedeni ste, zarobljeni, gajite te životne laži i lepo vam je?

Da li se majčini snovi i bol nasleđuju?

Da li su čežnja i tuga predaka pečat na duši budućeg deteta?

Koliko smo svoji od rođenja do smrti?

Da li se ikada oslobađamo nasleđenog prtljaga?

Da li se može pobeći od sebe takvog, izvajanog od ko zna kakvog vajara, sa kosturom od žice i besno nabacanom glinom koju grubim potezima taj oblikuje, a sve od zavisnosti njegovog talenta i strasti?

Kiša je u Beogradu. Bliži se kraj 2021.

Mi nismo rasli zajedno i majke nam se nikada nisu upoznale pa, zašto osećam da smo jedna duša sa istim korenom? Ima nešto iznad znanja i ljudske sujete, ima puno tog nečega što nas spaja na zidu popodnevne dremke u igri dečjih silueta i nevidljivih anđela na ruševinama raja, baš kao i zvuk onih skupljača bačenih uspomena koji sa preciznošću mača paraju šavove onog nemog i bolnog dečjeg plača. Gde će vam duša dušmani, ubice ljubavi? Kojim imenom da vas zovem a da Boga ne uvredim? Kako da vam oprostim ili da za vas molim?

I tako, ovaj svet je neverovatna papazjanija svega i svačega. I razumljivog i nerazumljivog, čudesnog i strašnog. Ponekad mi se učini da nisam ovo ja, ovo telo, ova bol i smeh. Izmestim se u tuđe telo, bol i smeh. I ne vidim razliku, ne vidim smisao da ja moram da budem ja, eto, mogu da budem ti. Iste su ideje dragi moj, samo odrazi na staklastoj površini stvarnosti su drugačiji.

Zlatna-slatko od belih trešanja pronađeno u hladnim i tamnim odajama špajza, pa ostavljeno na sunčanoj strani stola kao osvojeni pehar, Oskar ili vredna arheološka iskopina vredna divljenja.

Žuti kolutovi limuna na zidu tegle kao točkovi sunčevih kočija. Jedan je upravo pojeden!

Draga moja prolaznosti, vidim ti sjaj u očima, pa slutim tvoje dubine. Kako je bolno kada za nama ostaju samo senke prošlosti. Pitam se da li, ipak, negde žive ti delići lepih momenata?

Početak oktobra 2021, Beograd, Karaburma, autobus.

Životni lajtmotiv običnog čoveka u Beogradu je čekanje. Ne bilo kakvo čekanje, već ono koje traži maksimalnu toleranciju, razumevanje, empatičnost i šta još ne. Jedno od tih čekanja je čekanje gradskog autobusa. Najzad, stiže i on. Navlače se maske, valja zaštiti druge ili sebe, ili sam Bog zna šta i koga...

Ulazi i mlada majka sa devojčicom od dve-tri godine. Neko joj ustupa mesto.

Crvotočne bubice smo, ljudi moji! Ne znamo, ne vidimo, ne shvatamo veličinu ljudskih mogućnosti u svakom od nas. Ego je izdominirao ovim svetom. Usmereni, zarobljeni, izudarani šemama, nametnutim modelima slepo pratimo oznake pored puta i mislimo to je naš put. Zašto nismo, onda, zadovoljni i opušteni? Zašto prihvatamo serviranu, očiglednu laž iako znamo da nam je jedini smisao istina u nama? Zašto idemo protiv sebe, u nemir, nesreću, nezadovoljstvo i strah?

Molim poštenog nalazača da mi se javi ako je pronašao kišobran crne boje posut zvezdama, kaput zelene boje sa džepovima punih zrna pšenice kojima sam nekoć hranio golubove na Trgu Slobode. Možda bi taj isti ili neko drugi našao mog psa Lakija, zlatnog retrivera sa najžalosnijim očima na svetu. To je"nasledio" od mene. Sve sam to izgubio, pa ako pošteni nalazač može neka mi učini toliko da mi sve donese. Star sam, usamljen, bez roda, bez prijatelja, bez doma. Bilo bi lepo, ako ima tog poštenog nalazača, da mi vrati ćerku, moju Miu.

Pages