Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Ne, nije ovo priča o Beograđanima i onima koji to nisu, nikada ne bih ljude tako delila i da nisam Beograđanka. Ali, postoji ta emotivna „težina lanaca“ našeg detinjstva gde se scene urezuju kao filmske, samo bez trake i bez mogućnosti da se drugima prikazuju onako kako ih sami doživljavamo.

Svačiji život je neponovljiv i svako detinjstvo je posebno.

Moja ptičica ove godine puni osamdeset godina. Gledam je, malo savijena u stranu, sa nesigurnim hodom, krila joj zakržljala. O, kako je volim! Osetim koliko je sama i nesrećna pored ljudi oko nje. Sama je, jer ne podnosi ljudsku hladnoću. I onda se buni, nešto zakrešti kao malo dete kada plače bez razloga. U stvari, ispušta krike očaja, jer joj treba mala pažnja i zrnce ljubavi.

Volim da se vozim gradskim autobusom. Kada uspem da sednem buljim kroz prozor sa polu-meditativnom pažnjom. Prolaze slike gradskog života. Pokretne slike životne galerije. Molim se dugo, za sve, voljene i nevoljene, za sebe. Beležim utiske bez osude i čuđenja, bez potrebe da sebi i drugima objašnjavam.

Sedela je na ivici stolice i buljila u zamišljenu tačku naslućenog horizonta. Slika mora i neba bila je nepomična iluzija, ali nudila je nadu. Ustade sa čudnim osećajem praznine, a to njoj nikako nije moglo da se desi. Pa, kako sada da se desi? Klela se u moć umetničkog stvaranja kao u spasonosni beg odbeglog robijaša. Ta žudnja za slobodom, a tako joj malo treba da bi nešto napisala ili nacrtala. A, da, malo joj i treba da odustane od tog čina. Šta ako je to samo varljivi osećaj slobode?

Dođe to jednog dana, utrči u moj zamak želja i pojede sve poljupce iz okrnjene činije osmeha, pa, pobeže i ne ostavi ni jedan bar za uspomenu. Sunce ti tvoje bezobrazno!

Rastrča se i raspeva se raspojasan po mom voćnjaku oteravši vrapce sa grana neizmernih čežnji, pa oduva sve maslačke na sanjivoj, koketnoj livadi svih vremenskih i bezvremenih ljubavi. Sunce ti tvoje žuto!

Krišom jedem ostatke dana. To je samo navika siromašnog deteta da se ništa ne sme baciti, jer je to krajnje nepoštovanje. Grickam to kao jabuku, kao snove. Ne spavam, ne da mi se.

Život biva sve čudniji. Da li je to zrelost, starost, neumoljivost stvarnosti, razotkrivanje zablude? Ne znam, ali i bol i lepota idu zajedno. Pusti apsurd koji sada tako jednostavno razumem.

Mir. Samo je o miru razmišljao. Znao je da preteruje u poslu i da ni fizički ni mentalno nije mogao više da traje. Šta sada, razmišljao je, kako prekinuti zahuktali točak iluzije moći, slave, sticanja para? Izgledalo je da on više nije mogao da se zaustavi. Naravno, kao po pravilu, bilo je svega previše.

„Ne mogu više Mina...“, prošaputa ćerki koja je sedela preko puta njega, zavaljena u ogromnu fotelju.

„Šta ne možeš tata?“, iznenađeno upita ona spuštajući čašu vina na stočić.

Kao i uvek u našoj svesti to će biti neka bolja i lepša od prethodne. Vala baš, daleko bila lepa kuća ovoj što joj okrenusmo leđa, silom prilika,  pred kojom smo zatvarali oči, prekrivali usta, očajno udarali o nevidljive zidove umnog i vidljive fizičkog. Ali, tako to biva kada rastemo u vidljivim i nevidljivim svetovima našeg postojanja.

Inspektor Rade dunu u hladne šake par puta. Bio je mraz, a on nenaspavan, gladan, umoran. Dakle, sad su našli da se ubijaju u pizdu materinu! Pljunu sa strane ne videvši čoveka pored sebe. Pogled mu se zadrža na crnim, lakovanim cipelama, pa zapanjeno proprati ispljuvak koji je lagano klizio ka đonu. Lakovane cipele po ovoj zimi?

Čovek do njega mirnim glasom reče:“Evo Vam papir i obrišite Vašu pljuvačku sa mojih cipela!“

Sa nošenjem obaveznih maski pale su neke druge, nevidljive, duboko usađene, urasle maske ega. Čin me podseća na razbijeno jaje, valjda zbog igre reči (egg- na engleskom jaje). Krhko je to sazdanje, a mnogi se uzdaju u njega. U to jaje svašta od ljudskog stane, samo ne ono toplo i najljudskije, a to je empatija.

Pages