Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Spavao je nesvestan mog prisustva. Pogledom sam ga obavijala  kao listovi glavice kupusa svoje jezgro, sigurno i savršeno zaštitnički, puštajući ga da sanja u udobnoj postelji nežnih, zelenih nijansi životnih sokova. Najzad, legoh pored njega. Toplota moga tela grejala je to uspavano biće. Uživala sam u svakoj njegovoj krivulji, udahu i izdahu. Jednog momenta otvori lenjo oči, zatim nabaci onaj razvučeni osmeh.

Na vratima je, u mračnom hodniku jedne stare zgrade u centru grada, pisalo „ Predbračno savetovalište“. Ni sam ne zna zašto je došao, ali je poverovao svom najboljem prijatelju da čovek pomaže sto posto. Boban pokuca na vrata. Niko ne odgovori. On ih polako otvori. Zapljusnu ga svetlost južne strane velikog prostora. Kontrast koji daje nadu.

“O, narode moj! “

Duga dramska pauza.

“Šta sam ja vama rekao ruljo, bagro? Zašto me ne slušate? Ja sam najpametniji, mene slušajte, meni verujte, svi ostali su budale! Ja vas volim, pokušavam da vam pomognem! Ja radim, ja stvaram, ja vam dajem posao, ja vas hranim, bez mene bi propali! Pa, zar vam nisam objasnio da smo najbolji u Evropi nezahvalnici jedni, živite nikad bolje! Hajde recite, kada vam je bilo ovako lepo?”

Probudio ga je grubi i gromoglasni glas oca sa majčinim uplašenim pogledom negde iza njegovog ramena. Hladno i mračno jutro. Da li možeš da zamisliš taj jutarnji mrak? Žuri Ivice, samo da ne viče više, govorio je sebi. Izađe najbrže što je mogao obučen kao za odlazak u školu. Strašno očevo lice ošinu mu srce. Gotovo je, umreće.

Nekada je jesen mirisala na pečeno kestenje i izgorelu zemlju i imala je lice starog antikvara sa naočarima zlatnog okvira. Sada nema određeni miris, ni lice. Ne prepoznajem je, nosi masku. Svet nikada nije bio čudniji. Valjda se shvatilo neshvatljivo, a to je da ne postoji ono postojano u stvarnosti, a da nije iluzija. Tuga zavedenog mozga i izdanog srca. Ako nas je izdala stvarnost nemojmo mi sami sebe.

Zaokružujem imena i pokušavam da se setim njihovih lica. Slutim osmehe.

Bilo je to 1972. Upravo smo se preselili na Novi Beograd. Živeli smo na četvrtom spratu jedne dugačke zgrade. Sa prozora su se videli jablanovi uz koje je nastala malena staza  ka autobuskoj stanici. Mama je radila do četiri, dakle, oko pola pet je trebalo da je ugledam kako silazi iz autobusa i kreće ka zgradi. Bio je to moj uobičajeni ritual iščekivanja majčine figure koja izlazi iz autobusa, prelazi ulicu, prolazi pored prvog, pa drugog, pa trećeg jablana, sve do šestog. I sve što je bila bliže zgradi moje srce je sve glasnije pevalo.

Pozorište je bilo prazno. Glumci su došli na sastanak kao ožalošćeni na sahranu dobrog prijatelja. Neće biti plaćeni ovog meseca, a možda ni sledećeg. Kako preživeti, pitale su se te izgubljene umetničke duše.

Posle dve nedelje od poslednjeg susreta glumačke ekipe, Milan, režiser predstave “Ljubav u doba korone”, izađe na praznu binu i obrati se publici:

Povratak je bio neminovan i zbog toga se Marko dugo pripremao. Osećao se kao neko ko se sprema za put u svemir, duboki, neshvatljivi svemir. Prošao je kroz sve moguće faze, od predavanja, testova, obuke  i na kraju finalne stimulacije svesti. Sve je prošao, dokazao da je apsolutno pogodan, odgovoran i imao je onaj faktor, visok nivo, kako bi stručnjaci rekli ”odanosti zadatku”, a to im je bilo najvažnije.

Bilo je to vreme pre čoveka. Bilo je to vreme bez vremena. Duh života vladao je svetom. Bio je nadmoćan u lepoti bujanja u iskričavosti radovanja u svakom živom obliku.

A, rekoh, čoveka nije bilo.

Postojalo je umiranje, baš kao i rađanje, ali nije bilo patnje i bola.

Rekoh, čoveka nije bilo.

Nije bilo apsurda i zablude. Život se baškario u svim mogućim oblicima i bio je zadovoljan, jako zadovoljan, prosto srećan. Viđen okom nečije svesti budio je poštovanje i zahvalnost.

Čoveka još nije bilo.

Kroz prozor jedne male kuće posmatram  oca i dete, jer sam  odgovorna za rezultat mog rada. Učinila sam sve što je bilo neophodno. Nisu oni te pomoći svesni, naravno i ne mogu biti, nego, onako, ja vama pričam.

*Kako ja to radim ili mi to radimo?

Pages