Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Sedela je na terasi gledajući ka horizontu. Vino je bilo baš ohlađeno kako treba, a i vetar koji se šunjao tog momenta oko nje činio se kao savršen ljubavnik. Nežno zatalasa kosu i izmami joj osmeh. Čudesna stvar su te naše uspomene. Još malo je uživala u tom prijatnom ambijentu pa, ipak, odluči da ga promeni.

Ledeni vazduh je vrati u detinjstvo. Sada je gledala grupu dece kako prave Sneška Belića. Stezalo ju je u grudima. Prepoznala je pokojnog brata i sestru i njihovog najboljeg druga. Nije izdržala i brzo promeni sliku.

U gradskom autobusu je odjekivao glas sa automata:”Sledeća stanica Ulica Spa-spaljenihmo-mostova!” Starac izađe. Miris lipa gavrati u detinjstvo. Tačno je, kakvo god da je detinjstvo, uvek ga se sećamo sa nostalgijom i nežnošću. E, moj Vidoje, kad je to bilo, jedva se sećaš lepih stvari…samo se njih i sećaš. Život je ili sećanje ili zaborav, ako stigneš do starosti.

Uronila je u sivo plavetnilo. Sve joj je bilo nepoznato, ali kao poznato. Eh, taj apsurd! I dok je živela i sada kada nije više živa, dočeka je apsurd, ako se to može reći za shvatanje neshvatljivog.

„Ovde sam!“, viknu neki ženski glas,“Malo levo, još malo, pobogu Vaše levo! Joaj, smotani ste bili, a vidim i ostali takvi!“

Sofija dvadeset godina radi u Domu zdravlja, na fizijatriji. Od kada je krenula ova pošast zvana korona, dobijala je različite obaveze koje nisu imale veze sa njenim osnovnim obavezama. Danas je bila dežurna sestra na ulazu i kontrolisala je sve koji dolaze.

Sve je isto, ako razmišljam o suštini. Spolja ljudsko telo u sadašnjosti i njegov vidljivi svet nisu isti, ali onaj nevidljivi, unutrašnji svet jeste isti kao i pre jednog veka, ili sto vekova, ili pre mnogo hiljada godina. Zar nije tako? Osobine, osećanja, pa i način razmišljanja se ne menjaju, bez obzira na vreme u kom se živi.

Sedela je u tramvaju i sa nevericom buljila u mobilni. Poruka je glasila:”Ne vredi, ne stižem na vreme, iskrslo je nešto vanredno!” Obli je hladan znoj. Ne, ne mogu da verujem, koje je on đubre! Pa, do pre deset minuta je teklo sve po planu. Dakle, ništa od susreta za kojim je čeznula. Bila je u vezi sa tim čovekom već tri godine. Viđali su se jednom mesečno. Osećala je da polako sve to gubi smisao.

Dobro jutro dnevniče.

Pa gde si ti kućo stara? Toliko godina je prošlo, a da te se nisam setila! Ne zameri! Imaš li malo vremena? Kažeš da si tu uvek za mene… hvala ti, lepo je to znati, savesti moja.

Posle pročitanog naslova da robot hoće bebu ukazala mi se ta, za mene razočaravajuća, slika budućeg čoveka. Bljesnu ideja i pokosi mi i ono malo zlatnog klasja zvanog nada. Dakle, istina je. Pomešaćemo se sa robotima, nastaće nova generacija ljudi-robota. Da li to vama zvuči normalno? Iskreno, pitanje je suvišno, jer stvarnost prevazilazi bilo čiju maštu i bilo kakav pojam normalnosti u sadašnjem trenutku. Više ni bajke ne smatram bajkama. Pade mi na pamet paralela između priče o Ivici i Marici i ove neverovatne, ali istinite, priče o otetoj deci.

Oprosti, ja samo o ljubavi mogu da pišem. Znam, mnogi su gadljivi na moju “patetiku”. Neka su. Razumem ja sve i svakoga. Boli ljudsko zlo, ali živimo u apsurdnosti viđenog i doživljenog, zato, realno je da imamo svi neku svoju istinu. Zbog toga mislim da ne postoji jedna istina i ništa više. O, postoje milioni predivnih istina. Eto, za mene je istina-ljubav, u bezbroj oblika.

Pre nego što je odlučila da sedne na klupu u parku, svratila je do kioska i kupila cigare. Na pitanje prodavca koje cigare želi odgovorila je da on izabere. Pogledao ju je čudno i odmah dodao paklicu najskupljih. Ko koga ovde zajebava ne znam, pomislio je, ma, mora da je pukla jadna žena. Aha i upaljač traži, ma, da, pukla! Ona mu uzvrati širokim osmehom i reče mu da zadrži kusur od par dinara.

Pages