Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Sedela je na ivici stare kamene ograde. Nije imala snage ni za šta. Devojka je u ruci grčevito stezala mač.

Lea. Lea se zvala. I bila je sama na ovom svetu.

Čudan je to osećaj, to starenje. Počinješ da obraćaš pažnju na brojeve nanizanih godina, sumiraš prošlost, razvrstavaš događaje, ostvarene i propuštene šanse, kao, nešto se tešiš, što je još i najbolja varijanta, naravno bolje i to nego da stalno žališ za nečim i osuđuješ druge zbog sebe.

Vama se obraćam dobri ljudi, vama, savesnim, poštenim koliko god je to moguće u ovakvim uslovima. Neću ja da pišem o zemlji, sistemu, širokim masama, revoluciji, ne umem ja da analiziram, vagam, dajem sud. Ja bih samo da pozdravim nevidljivog, a marljivog, bolesnog, a skromnog čoveka koji opstaje u nenormalnim uslovima, onog koji je odgovoran prema svojoj porodici, koji puca po šavovima i do poslednjeg daha pokušava da preživi.

Bila je na izmaku snaga. Ne može se ovako više, pomisli. Dakle, jednom zauvek treba zatvoriti vrata prošlosti.

Draga Jadranka,

Nemoj da se iznenadiš ovim pismom. Sve je moguće, pa i to da ti samoj sebi pišeš pismo. Da ti pojasnim, ja sam ti u nekoj, da kažemo, bližoj budućnosti. Zaista su naučnici otkrili putovanje kroz vreme i svetove pa iz tog razloga mogu da ti pošaljem putem telepatije ovo pismo. Toliko o tome, jer me ne bi razumela, ako bih ti više objašnjavao. O, da, ja sam, ti si muškarac sada, nekada…

Stajala je na litici. Duvao je jak vetar sa mora. Grupa ratnika je stajala iza nje, a glavnokomandujući pognute glave, pored nje, vladarke koju je obožavao. Talasi su bili veliki i zvuk njihovog udarca o zemlju ukrštao se sa grmljavinom nebeskog crnila. Ovakvu oluju niko ne pamti.

“Gospodarice…”, skoro šapatom se obrati glavnokomandujući,”Bojim se za Vas, molim Vas, poslušajte me, krenimo u palatu…”

Danas, više nego ikada, čini mi se, ima smisla jedna moja misao, da je, generalno, u životu gubljenje vremena biti negativan, imati negativne emocije, ponašanje, namere. Bez obzira na životne okolnosti, jedini način da opstanemo kao ljudi je oslobađati se svih vrsta negativnosti koje rastu u nekima više nego ikada. Da, šta smo vremenom posejali, to ćemo i da žanjemo. Mislim na svakog od nas. Evo, ne kritikujem, ne vređam, sve razumem i mogu da shvatim i neću nikoga da okrivljujem. Ova vremena pokušavam da preživim kao i ostali, najviše duhom.

Skoro da nisam prepoznala to lice u ogledalu. Ne razumem, gde su se nanizale te godine i kada se pre rasturiše ti sitni biseri po zemlji? E, živote! Skupljam ih i ne daju se uhvatiti, kao silni snovi kojih ne mogu da se setim, a, znam da su odsanjani i da sam živela u njima. Šta li me sada čeka, Preuzvišeno carstvo sudbine? Koji ispit ću sada da polažem Viši sudu zablude? Osmeh bez zuba sa očima prolećne kiše. Naučila si, ćuti, čekaj i ništa ne očekuj! Teška i lepa priča!

1979. Beograd, buvljak

1969. Staro sajmište, Beograd.

Hladno, jesenje jutro. Sa prvim, poleglim zracima sunca deca su već bila spremna za akciju. Odlučili su da zakopaju svoje blago za buduća vremena. Nenad je trebao da se preseli u neko drugo mesto, drugu državu, drugi svet, a to je razdiralo Draganino maleno srce. Bili su najbolji drugari i njoj je bilo nezamislivo da ostane bez njega.

„Je l' ovde?“

„Da, tu!“

Pages