Jovana Nikolić

Rođena 29. 07. 1981. God. U Nišu. Po obrazovanju sam diplomirani ekonomista i radim u srednjoj Ekonomskoj školi u Nišu. Pisanjem se bavim amaterski i od kad znam za sebe. Iako ljubav prema književnosti tretiram još uvek kao hobi, u planu je ozbiljniji pristup. Živim i radim u Nišu, gde sam i rođena, s obzirom na posvećenost poslu, porodici kao i hobiju, dan mi je obično prekratak, ali kada mogu najviše volim opuštanje uz dobru pisanu reč.

Ona je prepričavala svoj dan, od stepenica do mirisa lipe, koji je tek s vremena navreme, dosezao do sredine zgrade...

Psi su pametni, morao je znati da mu je lanac i parče hleba bolje nego reka. A nije znao. Glupo pseto.

Tekšto je drama počela da se odigrava na nebu i svojom pojavom da mami ljudske poglede...

Bilo je čudno govoriti o sreći u njenom slučaju.

„Još na pragu porodičnog doma, spremajući se da konačno obavi veliko spremanje već otežalog doma, mama je, tek da upozori, sevnula očima u pravcu u kome je svom svojom težinom pritiskao ležaj, tata. Iako je jako dobro poznavao taj pogled, na trenutak je pomislio da bi mogao da odloži ono što je bilo očigledno da je već spremno da bude urađeno. Još jednom je, ovog puta snagom koja je sekla plafon, mama pogledom presekla mesto gde se nalazio tata, na pola.

- Deca su u komšiluku. Vreme je.

„Znali smo mi dobro šta nas čeka, ali kao što to obično biva, želja je bila jača od straha. Nismo ni mnogo ni dugo razmišljali. Bilo je jasno da će volja sa rastom količine razuma samo da pada, te smo se bez mnogo reči samo prepustili struji. Sve ćelije su još uvek vapile za nepoznatim i zamišljali smo ovu avanturu kao more koje svetluca na mesečini. Bio je to lep prizor za dušu iako smo jako dobro znali kakvo sve more zna da bude kada ga podceniš. Naročito kada ga podceniš.

Oni veruju samo u ono što vide očima. Nažalost.

Njen mali veliki čovek.

Mama, dobro jutro, lepa si baš kako sam te zamišljala.

Te se večeri zaklela da više nikada neće pisati pesme i počela da piše mušku priču.

Pages