Nataša Bojić

Istraživač nedokučivih dubina i širina koje život znače.

Osetili smo tog trena oboje da nešto nije u redu. Mislili smo da smo rekli sve, ali nekako da se otvorio vulkan bola koji je počeo da izlazi brzinom sveg lošeg i koji čezne da bude izbačen. Poput lošeg života u organizmu koji se vodi samo kada si student i kada nemaš za kvalitetan alkohol. Onda organizam počne da traži, da čezne za zdravljem i vapaj se čuje jako daleko. Svi bližnji mu prisustvuju i on je dobar zato što čisti sve negativno. Loša strana je što ne bira ni vreme ni mesto.

Osećaj obamrlosti ili otupelosti prekriva celo telo. Kao da nešto fali. Ili je to sreća? Ne znam, ali neka lakoća ispunjava prostor u kojem trenutno obitavam i one ušuškanosti koja bi trebalo da bude prisutna kada se nađete u svom safe zone trenutno nema. Kao da se istina prišunjala na mala vrata i vreba kako će svakog momenta da iskoči i pokaže se u svom najvećem svetlu. Anksiozno spoznavanje trenutne situacije mi ne dozvoljava da dobro razmislim da li je to pozitivna ili negativna stvar.

“Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, a još čudnije kako često baš to malo nedostaje.”

Razdanjene noći i svetla malog grada na obali Egejskog mora su se razlivali ulicama bez trotoara. Načičkana kola kraj puta su ometala lokalnog psa u dremanju koje nema kraja i konca, koji tu, baš na tom mestu, između pesaka i kontejnera, leži i ležao je dok se ovaj grad još nije izgradio. Opominje prolaznike da koračaju polako i pazljivo, podseca da nisu prvi koji gaze ovaj pesak pun zlatnog zrnevlja. Poput Kerbera postoji ovo misteriozno bice koje menja obličje iz dana u dan, iz veceri u jutro.

"Svi smo odgovorni za svoje emocije", rečenica koju često vrtim po glavi ali se opet nekako upecam na osećaj griže savesti koju nam nabijaju usputni ljudi, ljudi iz života, ljudi koji nisu tu za nas kada su potrebni, ljudi kojima ništa ne dugujemo. Svi prilaze sa zahtevima i prohtevima, verujući da je njima najteže, ne pitajući ništa samo zahtevajući. Nekoliko puta sam 'lupila šakom o sto' i osetila sam poštovanje i razumevanje. Tek tada sam osetila da neko zaista sluša šta imam da kažem, da mi izlazi u susret, da pita kako sam.

Širina mora i prostranstvo plavetnila se razleze u suton. Boja meda miluje horizont i oblaci ga u svilu. Crnjanski mi dolazi u stihu: ,,Sad smo bezbrizni, laki i nežni". Samo kraj mora se tako osećamo. Svaki pokret je nepromišljen ali nezan, svaki okret i pogled iskreni, duboki, snažni. Obasjani suncem delujemo poput bogova kojima se prinosi slatki užitak grožđa. Dok se Beli Rus pije u pozadini su vrhovi stvaralaštva teksta koji slavi ples zivota.

Gledajući Penelope Cruz kako igra uz Bijelo dugme (Twice born), odmah sam sebe stavila u poziciju potčinjenog posmatrača. Bele, južnjačke zube i rege kapu koju fura u filmu, je zanimljivo doživeti u korespondenciji sa yugomuzikom. Uopšte videti glumicu ovakvih kvaliteta kako veselo đuska uz naš jezik je zaista nesvakidašnje. Gluma je neprevaziđena, način na koji se njiše, kao da razume svaku reč, a pritom znamo da srpski razume kao i japanski.

Bojažljivost od pisanja je vrlo opasna bolest. Ne reći šta misliš, isto tako. Danas je sve manje onih koji smireno i staloženo iznose svoje mišljenje. Može se reći onda da je junak našeg doba orator oslobođen reakcije antikomentara i cinizma?

Volim kad je život neplanski. Dok kucam ovu rečenicu, pošto ne pišem na papiru kao što bi bio običaj I kao što nas je učio naš cenjeni profesor geneologije, već kuckam po dugmićima tastature jednog osrednjeg laptopa, shvatam da dugo nisam napisala da nešto volim. Mada, eto, ispostavilo se da mi neplanski život prija. Makar za sada. Videćemo koliko puta ću se predomisliti do sutra. Koliko preispitivanja i bacanja u dileme o pitanju i suštini života. Donela sam dosta odluka juče tokom jutra, zatim tokom dana i najzad tokom noći.

Zora je. U pozadini zvuk guma do pola naduvanih koja odguruju sitan šljunak i prave utaban put za sobom. Beli porcelan među mojim prstima i crni izvor života u mojim ustima. Vrelo je, ali i gorko. Osećam sav nekvalitet dok mi para nepce. Ipak, poželim još jedan gutljaj. Da budem sigurna da sam dobro videla zoru dižem pogled i uveravam se da se nije još uvek izlegao dan. Prija mi ova tišina. Neplanirano sam ostala budna i sada je to samo zapravo jedno rano ustajanje. Zašto bi iko morao da zna da nisam ni spavala?

Pages