Olja Novaković

Paganka---Pitam ponekad pritajenu paganku pravoslavljem potisnutu - patnjom pobjedi prvorođeni, pa prenese plamen potomcima? Prekorim pogledom predrasude previše prkose praznim ponorima pravi put pokazuje promišljenost, putem promisli putujemo pravovjerni. Pri prsi pravednika pečat prislile prisloniše, previše pritiska ponekome, ponekome premalo. Promišljam: potrebom pravoslavlja, požudom paganstva, pravom potomka, požrtvovanošću predaka. Putem pođi prvorođenog, potamni pozlatu, polomi porcelan, preplavi pomorije, pronađi polove, preživi potope... poslije potrage, prosvijetli pomrčinu poljuljane podsvjesti, pa ponovo...  

Putovala je eonima kroz svemir. Od dugog puta lice joj je potamnilo, a prsti do neprepoznatljivosti izdužili. Nije bila sigurna gdje će ga tražiti. Bilo je to na nekom ratištu,  sada već davno zaboravljene planete, na kraju udaljene galaksije. Sreli su se i zavoljeli kao svi mladi ljubavici. Natjerani da se silom rastave od tada se dozivaju. Ostavljaju jedno drugom poruke u repovima zvjezda padalica, ponekad ostave šapat u krateru nekog manjeg meteora. Jednom joj je čak ostavio dah svoj u izmaglici nove planete u rađanju.

Sinoć sam kosu oprala , pažljivo je isfenirala, ispeglala. Probudila se jutros sva u kovrdžama. To je znak da su se smjenile. Ona druga se vratila.

Vratila se i već prvim pogledom u ogledalo, desnim okom me prekorava za izbore napravljene tokom zime.

"Mogla si biti malo pažljivija",  potom okreće tijelo, lijevo i desno naspram ogledala, da vidi kolika je šteta učinjena i koliko će truda morati da uloži da bi se ljeta vratila u formu.

Ne idem na sahrane, ne mora niko da mi dođe, ni od ispraćenih, ni od onih koji su ispraćali. Ne sakupljam poene za veće poštovanje u selu i veći broj ljudi na mojoj sahrani, ali žalim iskreno i volim mnogo.

Služio sam dugo mračnom gospodaru, toliko dugo da su mi očiizgubile sjaj, toliko dugo da su mi zubi napustili usne šupljine. Toliko dugo da sam mračni gospodar postao i sam.

Čime kažnjavamo jedno drugo, moja inspiracijo, u ovom modernom dobu kada nas boli svaka neodgovorena poruka? Čime da pobrišem tvoje osmjehe koji bole me i čime da zamjenim tvoje dodire koji se urušavaju u moje uzdahe sve dok te ne zaboravim?

Nervira te što te ne pratim, na internetu smo svi pratioci besmisla. Ne pratim, jer ne mogu da gledam tvoje osmjehe koje djeliš sa drugim ljudima, ne mogu da gledam tvoje ruke na ramenima drugih žena.

Ključeve sreće će baciti u rijeku, ne bi li nova sreća otvorila dugo zaključana vrata.

Koji sprat niže iznad trpezarijskog stola usamljena žena će brojati posljednji novac kojim će jutros kupiti hleb.

Gdje si naučio tako da tretiraš ženu, u roditeljskoj kući?

Kako god pokušam da progovorim niz usne mi izvor otiče, a virovi u glavi kovitlaju još brže.

Pages