Olja Novaković

Paganka---Pitam ponekad pritajenu paganku pravoslavljem potisnutu - patnjom pobjedi prvorođeni, pa prenese plamen potomcima? Prekorim pogledom predrasude previše prkose praznim ponorima pravi put pokazuje promišljenost, putem promisli putujemo pravovjerni. Pri prsi pravednika pečat prislile prisloniše, previše pritiska ponekome, ponekome premalo. Promišljam: potrebom pravoslavlja, požudom paganstva, pravom potomka, požrtvovanošću predaka. Putem pođi prvorođenog, potamni pozlatu, polomi porcelan, preplavi pomorije, pronađi polove, preživi potope... poslije potrage, prosvijetli pomrčinu poljuljane podsvjesti, pa ponovo...  

Ja sam ona koja će ti biti najbolja prijateljica. Stanujem u svakom filteru i na svakom Instagram profilu. Moje je lice svake žene nezadovoljne sobom, moje su oblasti one u kojima vlada nesigurnost i potreba za dokazivanjem.

Krenuo je rukom da je dodirne, da je prodrma iz tankog sna u koji je utonula. Stavio je svoj široki dlan na njenu krhku mišku i trgnuo se, na ruci mu je ostao prah, a na njenoj koži tamna mrlja tamo gdje su se dodirnuli.

Među njima bilo je i snokradica, onih koji nisu željeli da plate, ali bi se lako okoristili tuđom nepažnjom ili neznanjem.

Podsjećamo na ruže koje se bore za dah u vazi, a prve latice su već spremne za pad.

Tutnjam sad već pariško plavom, pa prosipam nemir u tihu bonacu ne bih li ti se dodvorila, uzvraćaš mi cigla crvenom, zaustavljaš me na pragu sopstvene promisli.

Potrebna mi je moja intima, potreban mi je dan u kom mi telefon neće zvoniti zbog beznačajnih pitanja kao: „ Šta radiš?“ na svakih pola sata, kad znaš moju svakodnevnu satnicu. Nisam umrla, da jesam neko bi ti javio.

Onda sjednem za pisaći stol. Kucam, slova je sve više, riječi se nižu, mnogo ljudi putuje mojim mislima i mnogi su peroni puni u predgrađu zaboravljenih uspomena, vrte se po uglovima sjećanja, na lice navlače i skidaju mrenu, jedni pa drugi na smjenu i sad više nisam sigurna ko je ko.

Ušao je u automobil. Vozio je polako pod utiscima pokušavajući da razbistri misli, u retrovizoru su se jasno vidjele, vozio ih je već neko vrijeme. Dva velika obrisa crnih sjenki sjedala su na zadnjem sjedištu popunjavajući sobom prostor iza njegovih leđa, glave su im udarale u plafon automobila i što je duže vozio prilike su bile sve tamnije.

Čuvao je prisebnost .

„Ovo nije tvoja stvar“, jasno je čuo glas u glavi, „ovo pripada nama.“

Crne sjenke su se uzdizale iz okolnog šipražja igrajući gluvo kolo u ranoj noći. Potok se ipak čuo u daljini, ali u ovoj bašti stao je vjetar, stalo je vrijeme, i zvuci su utihnuli, kao pod staklenim zvonom ništa nije ni ulazilo, niti izlazilo iz nje.

Vremenom je naučio i da prepozna ljude koji su prošli kroz portal. Malo ih je sreo od kad je prešao, izgledalo je kao kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio, pa tek po očima i po osmjehu možeš biti siguran da je ista osoba u pitanju.

Pages