Slavica Šibalić

“Pedeset i neke” rođena u Aleksincu. Živi u Bajinoj Bašti. Piše kratke priče i pesme u prozi. Raspolaže bogatim životnim iskustvom i u pisanju je tematski raznovrsna, fokusirana i racionalna. Opise i stavove iznosi jasno, dosledno, tematski provokativno, do golih emocija koje pogađaju pravo u srž. Osećanja o sebi, drugima, događajima i viđenjima, iskazuje plastično, skoro do opipljivosti. Želi da ostavi trag. Slika za svoje zadovoljstvo.

Sećam se da su se retke sijalice ispred nekoliko kuća oslikavale u nekakvoj bari pored pruge. Nekoliko kuća. Znači nije stanica. Znači nema javne česme. Gde će naći vodu?

Na radiju se vrtela pesma iz filma „Ljubav i moda“ s Bebom Lončar glavnoj ulozi. Sve devojke i devojčice su želele da voze vespu i da nose žipone sa fišbajnom.

O, Penelopo, budalo jedna! Odričem te se, jer nisi normalna! Ti si svojom neporočnošću onemogućila ceo ženski rod da slobodno voli i da bude voljen, tvojih dvadeset godina, a naših celih života, čekajući nevernog muža. Lepo mi je muka od tebe!

Izmakao je glavu koji santimetar da je pogledom obuhvati što bolje. Gledao je kao što se gleda ikona Svete Petke, Mona Liza, Klimtova Adela...

Dva sveta na uskom prostoru. Vladala je tišina, ravnodušnost... Razgovor između njih se svodio na dogovor oko toga šta treba kupiti, skuvati, očistiti, oprati... Nigde nisu išli zajedno.

Astrolozi mi za ovaj mesec kažu da je ovo period u kome mogu očekivati ostvarenje životnih ambicija. Mislim da nabadaju kao kada ćorava kokoška traži zrno, ali pažljivo čitam sve što piše.

Teče 2 km od mog stana. Zelena je, kao šuma da je. Hladna je kao zima da je. Lepa je kao žena da je. Niko je nije tako divno opisao kao Andrić Ivo, a ni zamislio kako da je ulepša i oplemeni kao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, a ni okitio mostom, kao ljudske ruke. Na Drini je ona pozornica, simbol trajnosti, jedina konstanta kroz vreme i živote. Most na Drini je spona, tkivo izniklo iz vode, umetnost bez premca, mrtva građevina koja živima služi, pa tako da i sama postaje živa.

Ona mlađa se toliko zasmejala, da u nekoliko tenutaka nije mogla da diše, pa je ova starija lupi po leđima da dođe sebi, a onda opet salva smeha i novi pljusak znoja.

Plakao je samo kada su mi brat i sestra umrli. To je bilo jezivo videti...

Dobar poznavalac će kao prvo, izabrati onaj komad mesa koje je uzgajivano sa pažnjom.

Pages