Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

Dremljivim očima starac je posmatrao igru svog dvogodišnjeg unuka. Iako usporeno, srce ovog dede bilo je ispunjeno ponosom, dok je posmatrao malca kako razbija automobil igračku o zid. Dečak je voleo da ga deka čuva zato što mu je tada bilo sve dozvoljeno, a i deda je voleo da čuva unuka zato što se tada osećao korisnim.

Ne sačekavši da radnica u trafici prebroji sitninu koju je ispred nje položio, penzioner je uzeo novine i udaljio se sa mesta kupovine.
Zauzet čitanjem u hodu, starac nije primetio da se ispred njega stvorila bandera, pa je istu udario svojom sedom glavom. Iznenađeno se počešao, a zatim je nastavio da čita i hoda. Tako hodajući uskoro je naleteo na zagrljeni ljubavni par. Ovaj sudar ostavio je starca bez naočara, a mladi su na trenutak ostali bez teksta. Na trenutak. Već sledećeg je mladić opsovao starca, nazvavši ga matorom izlapotinom.

-Šta imamo za ručak? – upita žućkasto-sivi crv svoju majku.
-Jabuku. – odgovori majka crv svom malom, ljigavom čedu.
-Pih, ponovo... – izusti razočarano malac i nevoljno se prihvati obroka.
Sočna jabuka je svakodnevno hranila crvića i on je kasnije stasao u pravog gorostasa od crva. Kao takav, nevoljno je, jednog dana, završio na pecanju. Proburažen udicom poslužio je kao mamac jednoj pastrmki.
-Šta imamo za ručak? – upita dečak svoju majku, suprugu strastvenog ribolovca.
-Pastrmku. – odgovori majka svom sinu.

Petogodišnjak je progutao žutu figuricu iz igre „Ne ljuti se čoveče“. Brzopoteznom akcijom njegovih roditelja, dečak je završio u bolnici, gde mu je figurica izvađena.
Iako se igra zove „Ne ljuti se čoveče“, njegovi roditelji su prekršili njeno pravilo i naljutili su se na dečaka.

U jednom malom mestu u našoj lepoj zemlji živeo je jedan mudar starac. Krasila ga je duga bela kosa i brada, kao i duboke bore i prodoran pogled. Živeo je u trošnoj kući i bio je poštovan od strane svih meštana tog sela. Kada bi imali neku nedoumicu i problem, meštani su odlazili kod njega po savet.
Jednog mladića iz sela morila su mnoga životna pitanja. Svakodnevno se pitao šta da radi sa svojim životom, pa je na kraju odlučio da i on ode kod mudrog starca po savete.

Lajf Kouč, iliti životni trener, nije se mnogo obazirao na glasine da je prodavac magle. On je imao jasan cilj da svoje mušterije, odnosno pacijente, oslobodi nervoze, mrzovolje, teskobe i naravno novca. Jer, novac je izvor svakog zla, okov koji čoveka lišava slobode.
-Milovane, ne znam šta da vam kažem, nikako ne mogu da pronađem neki smisao. Ubija me čamotinja. – žalio se čovek koji je došao da otkrije svrhu svog postojanja.

Nakon što je prebacio kariranu krpu preko stola, samohrani otac je uzeo da doručkuje. Na jelovniku je ovog jutra imao krišku sira, paradajz i bajat hleb od prekjuče.

Koliko god pojedini tvrdili da smo u tranziciji izgubili dušu, uvek postoje svetli primeri koji vraćaju veru u čovenčanstvo i bolje sutra.

Pun mesec se radoznalo nadvio nad logorskom vatrom čiji se zvuk pucketanja mešao sa horom zrikavaca u daljini. Petočlana porodica je na kampovanju u prirodi.
Dečačić od devet leta, ogrnut ćebetom, držao je upaljenu baterijsku lampu kojom je obasjavao svoje lice. Govorio je strašnu priču:

-To je to, u ovoj se kući više neće psovati! – reče majka, nakon što je uletela u kuću.
-Koji je tebi piiip? – upita zbunjeni otac odloživši novine koje je čitao.
-Rekla sam da nema više psovanja! – zaurla majka iz sveg glasa - Znaš li odakle dolazim?!
-Iz piiip materine! – umeša se baba koja se pojavila na vratima - Mogu li ja malo da dremnem popodne, a da me ne probudi dreka?!
-Svetozare, reci svojoj majci da ne psuje! Dolazim sa roditeljskog sastanka! –kipela ja majka.

Pages