Foto: 
bies

Žena je stub kuće

Nemam običaj da ujutru ostajem duže u krevetu. Jednostavno, ustajem rano, u hodu, dok spremam detetu doručak i eventualno, nešto što je još potrebno za školu, pijem prvu kafu. Ne smeta mi to. Naprotiv, zadovoljstvo mi je, jer nepopularno zanimanje DOMAĆICA, ja posmatram kao bavljenje ljudima do kojih mi je stalo i želju da im ugodim bar u onom delu koji zavisi od mene, a  to što od kuće želim da stvorim dom, je prvenstveno moja želja i mislim, normalna potreba.

I jutros mi pade na pamet ona čuvena ŽENA JE STUB KUĆE. Sklona filozofiranju kako drugi kažu, misleći pritom da sam danguba, za mene je to sagledavanje stvari sa različitih aspekata. Jednostavno, razmišljam, eto... I zapitam se, da li je to stvarno tako?

Iskreno, nikad nisam, u tim odnosima, favorizovala nikoga, nego mi je uvek bilo logično da kuća ima više stubova, da su svi podjednako važni, da, ako jedan popusti, ostali amortizuju teret. I dalje mislim da samo jedan stub nije dovoljan, ali se na njega poziva u slučaju prebacivanja odgovornosti ili bolje reći, odricanja od odgovornosti za sve što nije dobro u tom momentu. Da li je to nečija izmišljotina da bi se žene zadržale kod kuće a muškarci na taj način održali ulogu alfa jedinke?

Da li je i osobi koja je stub kuće, nezavisno od pola, potrebno nešto što bi je učinilo jačom, snažnijom?

Ako je samo jedna osoba stub kuće, šta će biti kad ona ne bude mogla više da nosi sav teret?

Istina je da je porodica osnova svakog društva, i ako se držimo priče da je žena stub kuće, znači da je ona i stub društva, zar ne? U tom slučaju, ja nisam videla neodgovornije i nemarnije društvo od našeg,  niti društvo sklonije samouništenju, gde su trudnoća i deca nešto što diskvalifikuje ženu prilikom bilo kakvog pokušaja da bude aktivna, gde je ponos reći da ne znaš da spremiš da jedeš ili uključiš veš mašinu, gde biti intelektualka znači sramotu zbog mirisa krofni u kući.

Sa druge strane imamo zakone koji razrađuju ustavna načela o ljudskim pravima i slobodama, garantujući nam zaštitu istih. Imamo mere kojima se stimuliše zapošljavanje trudnica, žena, uopšte, ali imamo i realnu situaciju gde one postoje samo na papiru, koji, nesrećnik, trpi sve ali mere kojima bi građani bili realno zaštićeni nemamo. U nekom momentu pomislim kako bi možda one bile, takođe, deklarativnog karaktera, jer nema ko da ih tumači i primenjuje, pa bi njihovo postojanje bilo nesvrsishodno.

Država nas bombarduje podacima o negativnom prirodnom priraštaju. A ko će, moliću lepo, da rađa decu, u uslovima kad se i za porođaj plaća carina? Tarifa zavisi od doktora, babica, sestara, tu se već morate sami raspitati o detaljima. Kako se oseća čovek kad shvati da oni koje najviše voli, su smetnja za ispunjenje i najskromnijih ambicija, najosnovnijih prava?

I svi će reći isto: PROMENE su neophodne. Stvarno? A šta ćemo uraditi da do tih promena dođe? Rezervisati početkom februara mesto u nekoj kafani radi proslave 8. marta, da ne zakasnimo? Ili da, zaista, razmislimo šta nam valja činiti, pa da se izborimo za ključnu promenu, a to je promena svesti. U nekim državama postoje Zakoni na osnovu kojih domaćice imaju pravo na penziju. Nije to pitanje socijalnog blagostanja, koliko je pitanje upravo onog što sam pomenula, a to je SVEST! Svest o važnosti porodice, stuba kuće, društva, svest o zdravoj budućnosti države koja ostaje na mlađima i kojima u tom smislu treba pružiti najbolje. Neophodno je stvoriti zdravu atmosferu gde bi za svakog imalo prostora, a to se ćutanjem i trpljenjem ne postiže, niti onim čuvenim: „Ovo je Srbija, šta ćeš“ propraćenim uzdahom. To su izgovori. 

Nataša Đurović

Komentari

Komentari

Dobro si ovo napisala. Zaista je sve više žena koje su same, jedini stub kuće. Čak i kad imaju muževe, nisam ja usamljen primer. Nema više ćutanja, po cenu života, jer već smo svi mrtvaci koji hodaju, jer ne živimo život dostojan čoveka, živimo gore od logoraša. Samo se zavaravmo da smo slobodni, jer nam slobodu kretanja ograničavaju nikakva finansijska sredstva, a često i nedostatak obuće.