Atomske šporkice mojih rapsodija - 1

Šporkala si jezik, samopronicljiva romantičnosti, i otpuhnutom prašinom sa svojih bižuterija ( od začetog povjetarca ustima grezih buntova ) zasula gramofon i ploču za prvi ples posljednjih naivčina.

Šporkica. Znam, nije riječ iz rječnika... Ali, jasno je i žoharima na tlu ljepljivog haustora javnog wc-a užeglog velegrada Dim (države Sivila) da ''prljavština'' zvuči odveć otmjeno za rasturiti temu u ime propalih romantika. Netko žali?

Možda onaj starac- pijanac što je sa štucavicom k'o jedinim drugom ostao posljednji cirkusant ispijenih promila; na klupici u parku nekoć kvartovskih faca, idola i sličnih debila... oh, pardon... Zanosi me žargonska sloboda, no nema ionako popova ni svetaca među očima što prelete tek usput pomahnitale označenice mojih 'šporkavanja papira'... Ma jebena tipkovnica pokušava oduzeti posljednji zanat sa živom magijom u sekundarnim iskrama... Opet je tema s kojom sam krenula među mojim redovima tinte isčeznula. Ali vješto vještački vještačim. Pa izvučem svaki izgubljen konac do svog dostojno objašnjivog zapleta i kraja. Gle, vračam unazad...

Onu ploču i gramofon s početka na vlastitu odgovornost upotrebljavam. No, tragi-komično, ja sam posljednja naivčina! Ni para ni partnera... Pih...

Čak je i ona romantičnost izgubila samopouzdanje kad joj rekoh istinu na glas; odjebala je pronicljivosti, te šutljiva i posramljena krenula prati šporkicu s jezika... Ni manje ni više nego u lavabo istog onog javnog wc-a (spomenutog pred desetak ispucanih nakupina slova) u kojem su domačini moji prijatelji žohari – crni, ružni, a čak bezopasno nenametljivi – obični gadljivi kukci, rekli bi. Ma da... Recite mi to nakon što atomske bombe počnu kontinentima k'o munje s neba /a iz zemlje/ nerazborito buktati. Tko će li samo od vas, nadimljeni sivi građani, tu ruku samoosvete uopće preživjeti? A ne, ne vi...

Ne ni romantične šporkice zadnjih hipija (što im je odavno moderno doba zasulo trag), ma ne ni neshvačene romantičnosti istospolnih brakova ( valjda i njima kad tad dopizdi ta mono-mono-mono mračna životna navika)... A svakako ne ni vi, posljednji mohikanci gradskih zidića i parkova ( vi nećete ni znati ako padne koja atomska!). Intelektualci?! Jao... Teško je reći dali ih je previše u ovom gorućem višedimenzionalnom kaosu kaosa momentalnog stanja svijesti sveopće slike 'današnjeg čovjeka'; ili je pak izumro već odavno svaki slog tog dugačkog izraza ( bilo to iz rječnika laika ili međunarodnog sporazumnog kvazi-jezika). Intelektualac? Malo mašte i strane posoljenosti, pa da zvuči dobro za kamuflažu šupljoglavih pozera žutog tiska ili bolje rečeno – štiva sivila. In-tele-ktu-alac... Ma zajebi, i da je u telefonu i teletini, dođe mu na isto... Sjebat će i njega atomske, bez obzira na (ne)pravilne slogove i iščitane tračeve vs. Enciklopedije.

Opet ja otegnula teme sa svih tema na još jedan tekst bez tumača... A htjedoh eto danas opet biti kratka i nejasna. Kao da mi je odnedavno poezija zatvorila kapije na graničnim prelazima srce – um, te digla bijelu zastavu pred četama konjanika pod vodstvom generala 'Stiha'. Odmetnuli su mi se vokabulari svih mojih lica iz prijašnjih i budućih neobjavljenih priča, i krenuli, izgleda, odlučnim marširanjem u nove pobjede (ne)književnih (ne)izričaja nekih budućih radoznalih umova; što će u društvu samo plamena, pepela i horde preživjelih žohara iščitavati moja ispuhnuta baljezganja iz jedine stotine tisuća preživjelih krhkotina naših kaotičnih dimenzija. Slovkati će i mucati pri početku samog štiva, što zbog 'šporkice'- kao izumrlog pojma ovog mentaliteta ''ljudi sa mora'', a što zbog 'romantike koja jezik pere' – kao nebuloze još neuvrštene u tek izmišljene nove pokrete evolucije. Jebeš ga. Žali li još uvijek? ...

-nastavlja se-

Antonia Padovan