Foto: 
greg westfall

Opravdanja

Sedim u 14-ici, žurim, nervozna sam i pogubljena. Slušam razgovor između devojke sa repom, koja sedi ispred mene, i virtuelnog glasa iz njenog mobilnog telefona: 

- Je l’ si spremna?

- Učila sam koliko sam mogla i stigla. Valjda će sve da bude u redu. 

- Pa dobro, znači sigurna si?

- I jesam i nisam, ali sam se makar našminkala, pa da ako padnem ne budem još i ružna! 

Ja se nisam našminkala. Kosa mi verovatno izgleda kao žbun, od jačeg septembarskog vetra koji me je protresao na onih dva metra koliko mi je trebalo od ulaza do stanice. Čak sam na trenutak zaboravila koji ispit idem da polažem, gde i zašto, samo sam znala da žurim. I to bi sada sve bilo dozvoljeno i legitimno zbog “stanja” u kojem sam. Sada bih konačno imala opravdanje za nenašminkano lice, koje ne zna koji ispit polaže, gde i zašto, samo zna da tamo gde ide žuri. 

I sada kada konačno imam opravdanje za svoje “stanje”, sada ga ne želim i ne treba mi, i osećam se kao licemer, jer sam poslednjih 25 godina isto bila nenašminkana kad padam ispite, i isto nisam znala gde i zašto idem, pa sam opet išla i nisam razmišljala o opravdanjima, jer sam uvek imala onih 95% životinjskog u sebi da me vodi i čuva od savesti ili samoosude.

Sada kada me svi “razumeju” i “tapšu po ramenu”, sada mi to ne treba, ne želim to. Možda govori onih 5% ljudskosti stečenih vaspitanjem ili preteranim gledanjem i čitanjem epskog, koje sam, paradoksalno, uvek smatrala bliskim i poznatim iz detinje radoznalosti ili sujete. 

Možda je za mene bilo ispod časti da se šminkam da “ne budem ružna ako padnem”, jer tu nije bilo epske veličine, a sujeta me je učinila većom i svetlijom u sopstvenoj ideji o sebi od nečega što sam zaista bila. Nenašminkana studentkinja koja ne zna gde i zašto ide, konačno sa “opravdanjem” i “stanjem”, nakon 25 godina životinjskog ponašanja bez potrebe za “opravdanjem” i bez razmišljanja o “stanju”. 

Možda sam zaista nekada iskreno verovala da epske veličine ne traže male kompromise u životnim borbama, možda se sada ponašam kao da u to i dalje verujem, jer je sujeta narasla kao tumor i ostavila me da čamim u trajnom slepilu sopstvenih želja, koje su u nataloženom međuvremenu postale i više od realnosti za mene.

Ipak sam se gadila opravdanja koje sam konačno imala, opravdanja za sve ostale samo ne za sebe, opravdanja koje me je još više uverilo da mi nikakvo opravdanje nikada nije ni trebalo. Opravdanja koje je bilo uvreda pre nego olakšanje, nedostojno onih 95% životinjskog, kome ne treba opravdanje ni za šta, a kamoli za nekakvo ulepšavanje zarad prijatnijeg dojma koji bih eventualno ostavila pred drugima.

Sići ću na predodređenoj stanici, nenašminkana, zaokrugljena, izgubljena i užurbana, pogledaću stvarnost bez šminke, oči u oči, prsa u prsa, u epskom podvigu iz koga, pobeđena, uvek bežim u neke mrakove koji ne pitaju za šminku. 

Marija Muždalo

Komentari

Komentari