Profajling
Foto: 
Nenad Marinković

Profajling

Kako se to stalno meni dešava? Da sam drugačiji, verovatno bi do sada razvio fobiju ili makar averziju na letenje avionom. Svako moje ukrcavanje bude propraćeno merama sigurnosti koje se primenjuju kod najvišeg stepena opasnosti od terorizma. Najverovatnije da radnici obezbeđenja imaju moj profil u kategoriji ekstremno opasnih ljudi planete Zemlje. Izem im profajling.

Počelo je još dok sam bio dete, mislim u 6. razredu kada sam se vraćao letom iz Liona, preko Zagreba za Beograd. Pošto mi je tadašnji hobi bio modelarstvo, u Francuskoj sam kupio boje za modele u konzervicama koje jako podsećaju na konzerve nitro farbe koje kupujemo u slobodnoj prodaji. Samo što su ove moje konzervice bile veličine naprstka, svih 30. Od svih putnika iz aviona samo su mene odvukli u stranu, potpuno pretresli i naterali da šrafcigerom koji su od nekud doneli, otvorim svaku ponaosob. Ok, nisam tome tada pridavao preterane važnosti.

Pošto sam neprekidno nastavio da vitlam svetom, više puta sam morao pre isteka važnosti da menjam pasoše jer su stari bili popunjeni vizama, štambiljima, napomenama, dozvolama... Na aerodromske procedure sam se navikao, svestan da će na mene posebno obratiti pažnju, tako da sam uvek dolazio na vreme pred let. A onda, vremenom sam počeo da povezujem kvalitet pregleda sa kvalitetima predstojećeg leta. Naime, što je pregled bio detaljniji, to je let bio veće sranje.

Recimo, u Moskvi su me trakeljisali kao mladog majmuna, maltene sam propustio let za Beograd. Elem, kad smo počeli da slećemo, led koji se nahvatao oko izlaza za slučaj opasnosti, jer keder nije dihtovao na tom šugavom Tupoljevu, je počeo da se topi. U prepunom avionu sam morao ostati na svom mestu i pokisnuti do gole kože. Kao da sam leteo prastarim frižiderom a ne avionom. Naravno, ovi naši su me odmah dodatno natrakeljisali kad su me ugledali da stižem jedini ja onako mokar do gaća.

Onda, pre leta za Ženevu, su me smorili kako to sa francuskom vizom idem u Francusku, a slećem u Švajcarsku. Sve stvari iz torbe napolje, pregled, pa ponovo pakovanje. A u avionu, kako me je od pogleda na kokpit delila samo ovlaš navučena zavesa, ugledam da kapetana mrtvog pijanog unose kopilot i stjuart... mila majko. Neka ,,mala" turbulencija iznad Alpa je ,,blago" zatresla avion tako da su se svi oni odeljci za ručni prtljag pootvarali, a stvari završile na našim glavama. A moja vrela kafa u mom krilu.

Jednom prilikom su me ovi naši 100-ti put masirali da dokažem da imam dovoljno (ali ne i previše) novca, a ja inače ne putujem sa puno gotovine (ima bre Visa, Master, American...). Na letu za Cirih, oluja je bila toliko simpatična da je stjuardesa pala na leđa. A na pistu nismo sleteli već tresnuli (opet uz ispadanje ručnog prtljaga).

Slatkiš je bio i povratak iz Kaira. Samo sam ja od svih putnika bio te sreće da mi izgube formular za izlazak iz Egipta. Možete li pretpostaviti kako izgleda pregled u Egiptu? Ne  znate! Neću ga ni opisivati, malo me stid. A onda negde iznad Sredozemnog mora, u 3 sata ujutro, neka prolazna oblačnost je proizvela jedno 176 gromova u minuti, jedno 20 minuta. Kad je jedan od tih gromova izazvao nestanak struje u letilici, masovni strah potpomognut vožnjom kao na onom električnom biku za rodeo se pretvorio u kolektivno povraćanje. Nešto malo blaže ali mnogo morbidnije se desilo kada su mi u Tunisu zagubili slični formular. Pretres neću pominjati, nerado ga se prisećam. Let nam je vanredno skrenut za Tripoli gde smo na pisti sa isključenom klimom na + 50°C, sa naoružanim stražarem na vratima kroz prozore gledali istovar (popunjenih) mrtvačkih sanduka i u Beograd sleteli sa 8 sati zakašnjenja.

Uh, a kad se tek setim leta za Bagdad tokom rata između Iraka i Irana (sad zbunih plavuše, izvinjavam se). Pretres se vršio tokom ulaska u letilicu, nasumično odabranih putnika. Mene su dva brkata lika sa nekim topovima od pištolja izdetaljisali do otvaranja hemijske olovke i Zippo upaljača. A horor je tek usledio. Dojava o bombi, prinudno sletanje u Istambul, okružiše nas vatrogasna kola sa vatrogascima u azbestnim odelima. Nas je obezbeđenje ,,umirilo" pomoću onih topova što su nosili za pojasom. Od posade ni traga ni glasa, nema evakuacije zbog veoma zategnutih odnosa Iraka i Turske. Kada se višesatna pretraga završila, svih 300 i kusur putnika u Boingu 747 je briznulo u plač. Nad Sirijom dobismo pratnju lovačkih aviona. A kad smo sleteli, do aerodroma se provukoše 2 Iranske rakete koje protiv vazdušna odbrana nije uspela da eliminiše... Wellcome to Baghdad!

Dosadašnji apsolutni favorit mi je povratak iz Pariza 5.oktobra 2000. Jel' vam poznat taj datum? Meni tog dana istekla viza, cunjam po aerodromu k'o usran golub jer nazad u Francusku se ne može. Let za Beograd samo istaknut uz napomenu da se ne zna vreme poletanja, a na info pultu kažu da nemaju informacije da li će avion uopšte i doći, zbog ,,situacije" u Srbiji. Dostupna francuska štampa nam servira naslove tipa ,,Poslednji rat poraženog", pa ,,Anarhija na ulicama Beograda" i slično. Ne veliki broj putnika se smrknutih lica okupio ispred uobičajenog izlaza za taj let, niko ne progovara, svi zabrinuti za svoje najmilije, za sebe. Nekolicina nas uporno pokušava mobilnim telefonom da dobije nekog, da se dobiju bilo kakve informacije, potpuno nesvesni da su sve telefonske veze prekinute. Malo svima laknu kad objaviše da je avion stigao, ali se ista morbidna atmosfera samo preselila u letilicu tokom leta. Prizor Beograda iz čijeg centra se izdizao gusti crni dim nikog nije utešio. Usledilo je jedno brzinsko sletanje sa divljačkim kočenjem na potpuno prazan aerodrom. Na avion se po pristajanju okomiše članovi servisnog osoblja, prikačiše cisternu za gorivo a da motori nisu ugašeni. Svima se digla kosa na glavi od pogleda na maskirane pripadnike specijalnih jedinica koji su se rasporedili kao da treba da nas brane od nekog nevidljivog neprijatelja. U tom ti maskirani nahrupiše unutra i uz zveket repetiranja automatskog oružja zauzeše pozicije po putničkoj kabini. Za njima uđoše prebledeli carinici i počeše da propuštaju jednog po jednog putnika. Mene je jedan izgleda ošacovao izdaleka i mašući prstom mi naredi da se vratim u sedište. Protest moje supruge izignorisaše i izbaciše je sa ostalima van. Usledilo je gestapovsko ispitivanje i pretres u maniru američkih krimića. Kada su napokon bili zadovoljni mojim odgovorima, kao i sopstvenom količinom pokazane moći, pustiše me da se pridružim izbezumljenim saputnicima u sablasno praznom terminalu. Zgrabismo kofere i tutanj kud koji, samo što dalje. Naknadno smo saznali da je tada sin poraženog predsednika, tim avionom zbrisao van zemlje da se više nikada ne vrati.

Ima toga još mnogo i previše, jer išlo se kojekuda. A ja bih da nisam ovakav kakav sam, odavno odustao od putovanja. Ali nekako nisam tip koji lako odustaje. Prijalo bi mi kada bi ti neki profajleri promenili parametre po kojima su i mene strpali među najgori planetarni ološ. Život bi mi postao malo lakši. Dok se ta promena ne desi, ja ću i dalje trpeti ispitivanja i prepipavanja svih živih bezbednjaka od Amerike do Australije.

A vama, ako vam je do života, ako me ugledate na nekom aerodromu da me trakeljaju, kupusaju i spremaju za kolonoskopiju, saznajte na kom sam letu i ne ulazite u taj avion. Možda nećete biti moje ,,sreće".

Nenad Marinković

Komentari

Komentari