Foto: 
Chris Jefferson

Biseri iz školskih dana

Pokušavam da se setim svojih školskih dana, od prvog razreda osnovne škole, do kraja školovanja, ali taj prvi period sam bio mirno, povučeno dete, koje se nije isticalo. Tek kada sam krenuo u srednju školu, usmereno obrazovanje, prokletstvo moje generacije i eksperiment za zaborav, počeo sam da pravim, najpre sitne nestašluke, pa onda one kada sam svoje nastavnike i profesore dovodio do ludila. Par nestašluka su mi ostali u  sećanju, a verujem i profesorima koji su mi tada predavali.

Posle završenog, tada desetog razreda, ili drugog razreda usmerenog obrazovanja, imao sam želju da upišem ugostiteljsku školu, jer je i nekoliko dobrih drugara tamo htelo. Nažalost, pao sam na popravni, pa sam tek pošto sam ga položio, mogao da upišem bilo šta od preostalih slobodnih mesta.Upisao sam Mašinsku, za strugara, jer je bilo predmeta vezanih za matematiku koja mi je odlično išla, iako je nikad nisam učio, a išao sam na takmičenja gde sam dosta dobro prolazio. U suštini, godina je išla dosta dobro, čak i na praksi, u radionici, brzo sam učio zanat…ali moja želja je i dalje bila ugostiteljska škola. Početkom drugog polugodišta rešio sam da padnem godinu, kako bih u prvom roku upisao drugu školu. Pravio sam čak i neopravdane časove, ali razredni mi je uvek to opravdavao. Mesec dana pred kraj stvorio se problem…imao sam dve jake jedinice, a ostali predmeti su mi bili trojke i veće ocene, skroz sigurne. Nisam znao šta ću, pa sam smislio plan da molim profesora mehanike, kod kojeg sam bio omiljeni učenik sa jakom peticom.

Došao je taj dan da ga zamolim, I to sam uradio na času, pred svima, a svi su i znali za taj moj naum. Profesor je ušao na čas, seo i odmah upitao: "Jel' ima neko da popravi ocenu?" Brzo sam podigao ruku,dok su ostali počeli da saginju glave I da se smeškaju.

"Šta ti hoćeš?Pa, ti si najbolji ovde."

"Profesore, nešto hoću da vas zamolim.", ustao sam i počeo da mu objašnjavam svoju želju. Dok sam govorio, profesor je menjao boju, izraze lica…sve dok ga nije savladao bes.

"Jel' ti to mene zajebavaš?Da li si ti normalan?",reče, "Jel’ znaš da mogu posao da izgubim zbog toga?"

"Ali… "

"Ni reči više, izlazi napolje i da mi ne dižeš više pritisak!"

Izašao sam napolje, razred je vrištao od smeha, a profesor je  kipeo. Razmišljao sam šta sad, polagao sam nadu u njega, da bih bio osigurao da padnem godinu. Morao sam hitno naći novu varijantu. Setio sam se ko mi još preostaje ,profesorka koja je stanovala blizu mene…kod nje sam drugačije to uradio, nasamo sam pričao sa njom, ionako sam kod nje bio sa slabijim ocenama, pa sam uspeo u svom planu i upisao željenu školu. Tu mi se desio drugi biser, malo manje žestok, ali mi je i on ostao u sećanju. Imao sam predmet –poznavanje robe-koji sam uvek imao prva dva časa. Profesorka nije zapisivala odsutne i ja sam njene časove u prvoj smeni uvek preskakao. Na kraju godine, drugari su mi preneli njenu poruku da dodjem, da se pojavim na času kako bi mi zaključila pozitivnu ocenu. Tada se baš potrefilo da to bude jutarnja smena i ja se ipak nisam pojavio. Srušila me je na popravni i sad sam, ipak, morao da se pojavim na prvom roku. Sedeo sam u učionici, ušla je sa ostalim članovima komisije koji su seli, dok je ona ostala da stoji gledajući me.

"Jel ti znaš da si jedini učenik u mojoj dvadesetogodišnjoj praksi kojeg sam oborila? Zašto nisi došao kada sam ti poslala poruku preko drugova?", upitala je.

"Hteo sam, ali nisam mogao da se probudim, bio sam sa devojkom u gradu dugo."

"Ajde izaberi nešto sam i gubi mi se sa očiju…neka ti ovo bude nauk. Izgubio si mesec dana leta zbog ovoga."

Položio sam i posle završio i drugu godinu..pa redom, posao, vojska, prekvalifikacija za trgovca... Najgore je to što, posle svega toga, nisam u životu radio ono za šta sam se školovao, osim godinu dana kao kuvar, čak sam malo i zamrzeo taj posao.

Komentari

Komentari