Foto: 
fintbo

Izgledni vremenski izgledi

Svi nekako izgledamo, neko ovako, neko onako, pa se može reći da imamo sasvim izgledne izglede. Čak i mrtvi nekako izgledaju, možda malo drugačije od živih, ali ipak izgledaju, pa prema tome i mrtvi imatju izglede. Logičan zaključak je da mi živi imamo skoro iste izglede kao i mrtvi. Svetla nam budućnost.

Neka pravila igre prirode ne možemo zaobići, pa tako ni naš početak, a još manje kraj. A,kraj nam je uvek na nekom groblju. Nije sasvim jasno da li se priroda poigrava sa našom sudbinom, ili se sudbina poigrava sa našom prirodom. Igrom sudbine i učinkovitom prirodom, samo smo se u nekom trenutku dogodili, odradili svoj deo posla, a onda je priroda igrom sudbine pritisnula prekidač i ugasila nas, kao sijalicu. Poznavaoci vremenskih prilika i neprilika navode da je bog Vaca jedini koji je sudskim putem zahtevao da bude rođen. Vremenski prognostičari kažu da će bog Vaca, čak prvi zapaliti sveću na svojoj sahrani i u mantiji održati misu umesto popa, jer će ordinirajući pop biti zauzet skupljanjem priloga za novi blindirani džip. Živi bili pa videli.

Ipak, naše vreme između početka i kraja je beznačajno kratko u odnosu na večnost, ali je i večnost u odnosu na vreme lepršavog leptira ili crvića na udici. To dokazuje da je vreme veoma rastegljiv pojam, pa je onda nejasno kako se vreme trajanja nekoga ili nečega može podeliti na delove koje nazivamo različito, u zavisnosti od dužine trajanja, a pri tome još pravimo i mehanizme koji pokazuju nepovratno isteklo vreme. Vreme trajanja čoveka i vreme trajanja leptira nije isto, pa tako ni sekunda čoveka i sekunda leptira ne mogu biti iste dužine. Kao ni sekunde svih ostalih živih bića na planeti. Ima li vreme uopšte merljivu dužinu? Ako ima, čija sekunda je onda tačna mera dužine isteklog vremena?

U izuzetnoj želji za dominacijom u odnosu na druga živa bića, čovek je postavio standarde koji određuju dužinu trajanja i merenje dužine trajanja svih događaja. Priroda je ipak dokazala da ostatak žive populacije nije prihvatio takav način merenja vremena, jer je mala verovatnoća da je neko video slona sa ručnim satom, ili vekericu u medinoj pećini. Ostatak populacije ima sopstvene, instinktivne mehanizme kojima određuje kada i šta treba da odradi, odnosno kada i kako da odmara. Čovek bi ipak malo da se igra boga i da nametne životinjama svoje kriterijume merenja vremena, pa dresira neke životinjske vrste da reaguju na zvuk budilnika ili alarma u neko određeno vreme. Naravno, ptica kukavica neće doći na prozor svakog sata i zakukati onoliko puta koliko pokazuje zidni sat, pa je zato čovek spakovao malu drvenu ptičicu u zidni sat i stvorio mehanizam kojim će ta mala ptičica zakukati određeni broj puta u određeno vreme. Da li to treba da znači da čoveka mrzi da podigne glavu i pogleda na sat, pa očekuje da bude zvučno obavešten, ili samo da se hvališe ribama u akvarijumu da ima nešto što one nemaju. Pa, čovek je stvarno čudna sorta sa izglednim vremenskim izgledima.

Komentari

Komentari