Foto: 
Chris Bögle

Kom opanci, kom obojci, a ja u cipelama

Napokon sam uspeo da parkiram auto u podzemnu garažu. Porsche u teget boji sa jedne, beli Yugo u boji korozije sa druge strane. Moj auto kao pokazatelj pripadnosti izumrloj srednjoj klasi baš između, kako poetično. Skupile se sve kaste na jednom mestu - veliki tržni centar u glavnom gradu.

Prvo odredište je toalet, to iskustvo govori, jer predstoji mukotrpno probijanje kroz vrtloge ljudskog mesa, koje po pravilu hoda sa pogledom fiksiranim na izloge. Ako je bešika puna, pa te ovi što ne gledaju ispred sebe munu, sramoćenje na javnom mestu ti ne gine. Naravno i tu se čeka, cupka, merka upadanje preko reda, ovde smo svi isti... Pranje ruku je već druga priča, jer retko ko to radi. Pogled u ogledalo i paljba napolje. Zbog toga sam prestao da se rukujem sa poznanicima koje sretnem na takvim mestima. Takođe, izbegavam i one činijice sa kikirikijem što stoje na šanku u nekim klubovima.

Duboki udah, demonstracija spremnosti i ulazim u maticu. Hipnotisana, lobotomirana i mahom bahata gomila se, poput muva govnara, kreće u svim mogućim putanjama. Muve sa govneta na govno, a ovi od radnje do radnje... Način kretanja i putanje su zapanjujuće slični, samo što nisam primetio da neki primerci muvlje populacije sa sobom vuku svoj razulareni okot koji je sposoban na još haotičnije nekontrolisane putanje uz usputno sudaranje sa odraslim primercima pride.

Na prvi pogled se diferenciraju dve osnovne grupe - svojevoljni i nevoljni (kojoj ja pripadam, otuda možda doza prezira u mojim opisima). Svojevoljni su tu prvenstveno radi ispunjenja mnogobrojnih potreba. Potreba za nekom robom, potreba za susretom, potreba za ubijanjem vremena, potreba za trošenjem novca, potreba za osećanjem bitnosti, potreba da se vidi i bude viđen. Ima toga puno. To se sve može pročitati iz izraza njihovih, na učestvovanje u ovom dobrovoljnom komešanju, u napred pripremljenim licima. Mene upravo to najviše i zabavlja i čini moje uglavnom nevoljno prisustvo olakšanim. Primećujem da većina fura masku nadmenosti prema svim ostalim učesnicima ove kolektivne aktivnosti.

Vlasnici Porschea, jer se nekima smrčilo, a njima svanulo, pa svoje novce moraju nabiti ovim smrčenim na nos. Sijaju u svemu ,,najtrendnijem", nabudženi iznad gornje granice neukusa, nešto uvek u nekoj žurbi, ljuti, merkaju... Vlasnici Yugića pak, nafurani u svoje najbolje i najnovije eklektički uklopljene krpice, da im se smrčenost ne primeti. U rukama im od kuće donete ili pozajmljene kese jakih brendova, obuća blista kao da su se pre ulaska prezuli (možda i jesu, taman da imaju nešto u kesama, makar iznošeno). Zajedničko im je jedno, a to je gledanje na nas nevoljne sa nebeskih visina. Odakle nam pravo da im se ne divimo? Odakle nam pravo da im primetimo plasman lažne predstave o njima samima koju nam žele utuviti u glave? Odakle nam pravo da nas za njih zabole onaj neinteligentan anatomski atribut na koji sedamo? Odakle nam pravo da se tu pojavimo samo da nekom pravimo društvo? Odakle nam pravo da smo tu samo da nešto ciljno i neophodno kupimo? Odakle nam pravo da našim odsustvom konzumentske groznice dovodimo u pitanje svrhu njihove malograđanske egzistencije? Zbog koga se jedni predstavljaju a drugi pretvaraju, ako ne zbog nas?

Upravo našim neprihvatanjem njihovih parametara vrednosti i neprihvatanjem takmičenja u njihovoj besmislenoj disciplini smo sebi dali to pravo. Meni lično je pukla pertla, pa mi je malo otežana vožnja. Odoh da kupim par novih, a za ove mi puca ona druga... Sa druge cipele.

Nenad Marinković

Komentari

Komentari