Foto: 
Pixabay

Pisana reč

Pisana reč je nešto sa čime počinje pismenost civilizovanog čoveka, a nastala je onda, kada je čovek prestao da komunicira koristeći samo vokale. Koristio je razne materijale kao podlogu, na koje bi, sa još većim spektrom materijala, beležio bitne događaje svog vremena. Dakle, predanja s kolena na koleno, prerastaju na predanja s kolena na mnogo kolena, bez znatnih izmena.

Da bi nastala pisana reč, prvo bi moralo da nastane i pisano slovo, jer se nekako slučajno zadesilo, da pravilna kombinacija pisanih slova daje konkretnu pisanu reč. Upotrebom pisane reći, čovek je naučio kako da koriguje događaje, da korektno prenosi informacije, ali i da manipuliše informacijama, po potrebi. Reč po reč, i eto knjige. Eto knjige, pa eto i biblioteke, trgovačkih štandova, knjižara, koje omogućavauju veliki izbor ljubiteljima pisane reči. Bez pisane reči ne bi bilo ni uličnih najava za neki bitan događaj, kao što je izborni marketing za ovo ili ono, ne bi bilo neonske rasvete sa firmom neke trgovačke kuće ili servisne radionice. Ne bi bilo mnogo toga na šta smo navikli, pa bi smo sve to morali da odgledamo na nacionalnoj televiziji, naravno, posle premijernog izlaganja.

Međutim, knjiga je rekvizit koji nekima služi za opstanak, jer knjiga je izvor sticanja znanja, ali i izvor sticanja novca. Kruži neka spika da je većina profesora na fakultetima, prihvatila honorarni akviziterski posao, prodaje svojih knjiga studentima, po vrlo pristupačnoj, obaveznoj ceni. Prvi uslov za prelazni rok sa porukom: kupi moju knjigu od mene, ako misliš da napreduješ. Naravno, da bi se došlo do neophodne knjige, moraju biti uključeni i daktilografi, mentor kao lektor, momci iz štamparije kao i studenti. Novorođena knjiga ima svoju cenu, pa država mora da odštampa još malo novca, tek da studenti ne bi postali večiti studenti, što dovodi do blage inflacije, ali nauka je nauka, a cilj opravdava sredstva. Da bi knjiga imala održivu cenu, u koju nije uračunat poreski procenat na poresku osnovicu, kao ni trgovački profiteri, profesori postaju pijačni prodavci, oslobođeni pijačarine. Posle rasprodaje svojih knjiga, pijačari potroše novac, pa štampaju nova izdanja, ili organizuju štrajkove zbog malih primanja u obrazovanju. Nepisani zakon pisane reči.

Spartanci nisu čitali dela Dostojevskog, pa su ipak opstali, jer su verovatno gledali Zvezdane Staze. Imali ljudi svoja slova, svoje reči. Mnogi klinci, školarci, umesto lektire, odlučuju se za stripove, jer ne moraju da pamte šta je koji junak stripa rekao ili uradio, a kod lektire je to obavezno. Velika prednost stripa je i obim materijala. Strip se pročita za pola sata, a književna klasika zahteva više nedelja marljivog čitanja. Zajednička osobina stripa i romana je, da podstiču volju za spavanjem. Dakle, ako ne možeš da spavaš, pročitaj naslov neke knjige nekoliko puta, a kada se probudiš, zatekneš knjigu kako i dalje spava pored kreveta. To je ujedno i dokaz lekovite učinkovitosti knjige na nesanicu. Male knjižice bez pisane reči, sa slikama nekih golih teta u akciji, koje prikazuju mnogo više od pisane reči, nedvosmisleno podižu krvni pritisak i pomažu balansiranje krvnog pritiska kod osoba sa malim... krvnim pritiskom. Loša strana im je da podstiču nesanicu, pogotovu onima koji rade u prvoj smeni.

Ali, slika je slika, pa ako je još i pokretna, izražava mnogo zanimljiviji efekat, kao i količinu podstaknute pažnje, nego crna slova na belom papiru. Jednostavnije je odgledati Gospodare Prstenova, nego pročitati knjigu istog naslova, jer nikoga ne zanimaju sitni detalji, već samo opšta koreografija. Sumnjam da će neko imati toliku volju da upoređuje viđenje pisca sa viđenjem režisera. Mala je verovatnoća da je u knjizi detaljno opisan mladež na nosu nekog hobita, u obliku spejs šatla, a koji ipak možemo videti gledajući film.

U današnje vreme, mnogo naslova se preselilo iz papirne kuće u nove digitalne stanove, unapređene modernim aplikacijama za čitanje i pretragu teksta. Pa kome onda još treba podeblja knjiga koja će posle čitanja, još godinama hvatati prašinu na nekoj polici, ili će biti poslata na tavansku izolaciju. Mnoge knjige imaju dobru šansu da se vrate svojim korenima u reciklaži, kao i mogućnost da završe u nekoj pećki. Lepe knjige lepo gore.

Komentari

Komentari