Foto: 
autor nepoznat

Sreća je u malim stvarima

Važili smo za srećnu porodicu. Činili smo je supruga, ja i dvoje dece. Deca su školarci. Imali smo i mačku i tri obroka dnevno, a uveče smo uobičavali da igramo “Na slovo na slovo”. Bilo je interesantno igrati ovu igru, s obzirom da sinčić ima manju govornu manu. Meša slova poput č i ć. Nedeljom smo voleli da se šetamo parkom, a jednom sam čak dao prilog uličnom sviraču koji je na harmonici svirao pesmu koja suprugu i mene podseća na veče kada smo se upoznali.
A onda sam ostao bez posla. Supruga je bila nezaposlena, ali ja sam se trudio da ovaj udar na kućni budžet ne remeti naš status srećne porodice. „Sreća se ne kupuje novcem.“ –govorio sam često tih dana. Međutim, računi su se gomilali, mačku smo poslali kod ženinih roditelja na selo, a mi smo nastojali da vodimo normalan život.
Prolazili su dani i meseci, a onda su stigli izvršitelji. Izbačeni smo na ulicu. Mački kod ženinih roditelja pridružili su se deca i supruga. Ja nisam bio naročito omiljen u toj kući, a kako bih i bio kada sam od njihove ćerke napravio beskućnicu?
Sreća je htela da su i druge tih dana izbacivali iz kuće, pa na ulici nisam bio usamljen. Međutim, kako je broj ljudi na ulici rastao, počeli smo da privlačimo pažnju. Nadležni organi za održavanje javnog reda i mira obilazili su nas svakodnevno. Moj stav, da je sreća u malim stvarima, me je polako napuštao, pa sam se jedne večeri posvađao i potukao sa jednim cimerom sa ulice oko kartonske kutije gde sam inače spavao. Zbog ovog incidenta sam uhapšen i zadržan u pritvoru.
Sreća je zaista u malim stvarima. Ponovo imam krov nad glavom i redovan obrok.
Razmišljam često o svojoj porodici i kao da čujem svoju taštu kako ispravlja sinčića koji govori da mu je tata u “Čuzi.”

Komentari

Komentari