Foto: 
autor nepoznat

Srpska aPOkaLIpTIKA

- Beli, da im damo još jednu šansu?!- upitao je Zeleni silazeći sa konja da bi zahvatio vodu sa obližnjeg jezera.

Već dugo su jahali i sad kad su se približili cilju počeo je da sumnja u svoju odluku. Pogledao je i u ostalu dvojicu.

- Riđi, Crni, šta vi mislite?

Kao što je i pretpostavio, ćute, a oči su im uprte u Belog.

- Momci, ako su oni odustali od toga da budu ljudi, mi ne smemo odustati od toga da ih kaznimo. Zeleni, nemoj mi reći da se predomišljaš?

- Samo naglas razmišljam.Vas trojica ste dovoljni za kaznu koju zaslužuju, a ja treba da pričekam. Nikad nismo sva četvorica odjednom dojahali na Zemlju. Čak ni ne znamo gde se tačno nalazimo.

- Daj mi jedan dobar razlog?- Beli ga je pogledao nepoverljivo.

Čučnuo je i rukama zahvatio vodu da bi se umio, a u stvari je hteo sebi da da vremena da nađe jedan jedini dobar razlog zašto ne treba uništiti planetu. Dosetio se.

- Beli, pogledaj ovo jezero! Šteta da ga uništimo! Pa zašta smo je stvorili, vodu?

- Stvorili smo je da bi omogućili život zemljanima. A oni bacaju đubre u istu, zagađuju je. Već su je uništili.

Znao je Zeleni da Beli govori istinu, ali nije odustajao.

- Pogledajte ovu šumu oko nas! Osećate li kiseonik? Dišite, momci! Ovo je raj!

Riđi je prevrnuo očima i ubacio se u razgovor, podržavajući Belog.

- Jeste, ovo je raj od koga su ljudi stvorili pakao, Zeleni! Seku drveća i vremenom će se gušiti u sopstvenom smradu. Mi smo tu da ubrzamo taj proces i spasimo prirodu. Moramo spasiti živa bića od živih bića koji sebe zovu ljudima,a nemaju života u sebi.

U tom trenu je iz obližnje krošnje ka nebu poletela sova. Sva četvorica su se trgla, a zatim prasnula u smeh.

- Momci, mi smo smrt, a uplašili smo se? Zar je smrt plašljiva? – upitao je Crni, a zatim se pridružio Zelenom.

 Jahači su privezali konje za obližnje drvo i obojica su sela na travu.

- U redu! - rekao je Beli. - Hajde da malo odmorimo. I smrt je željna odmora od sopstvenog života. Riđi, priveži nam konje!

- Ooooo, pa otkud vi? Ovde retko kad navrati neko?

Ugledali su starca koji se uz pomoć štapa kretao ka njima, pomalo se gegao, a u drugoj ruci nosio je flašu nečega.

- Mi pošli na smak! - odgovoriše uglas.

- Zar oni još sviraju? – začuđeno ih pogleda novopridošli.

- Smak sveta, starče!

-U Srbiji je smak otkad znam za sebe! No, hajde vi kod mene na po jednu!

Jahači zbunjeni gostoljubivošću jednog od pripadnika ljudi odvezaše konje i krenuše sa starcem.

- A šta Vam je to u flaši? – upita Zeleni.

- Rakija, sinko, probaj! – pružio mu je flašu i dalje se gegajući, malo u levu, malo u desnu stranu.

Zeleni nategne iz flaše, a zatim je pruži Belom, a ovaj Riđem koji je dodao Crnom. Dok su stigli do starčeve kuće ispraznili su flašu.

- Ne brinite, drugovi, imam još! U ovoj zemlji mi drugo nije preostalo. Sve su mi uzeli osim rakije! I dušu i srce i život!

- A šta je ovo? – upitao je Crni kad su prešli prag.- Kutija koja govori?

- To je, sinko, televizor! Pandorina kutija koja ti ni nadu ne ostavlja, ako si pametan da vidiš ono što ti ne dozvoljavaju da gledaš.

- Kutija koja govori?

- Koja laže čim zine!

- A ko su ovi u njoj?

- Oni zbog kojih televizor laže čim zine. Oni koju su ovde na vlasti! Srpski jahači aPOkaLIpTIKE!

 

Sva četvorica se nasmejaše.

- Starče, dobra ti ova rakija. Znamo da smo pošli, ali ne i da smo već došli. Sipaj nam još po jednu pa da se vratimo nazad. Imate vi svoje jahače apokalipse.

 

I tako su srpski „političari“ spasili svet od smaka, ali ne i sopstvenu zemlju.

Komentari

Komentari