Foto: 
autor nepoznat

Svaštara - sedmi deo

Postoje mnoge teorije zašto su mladići u godinama mnogo popustljiviji prema unucima nego prema svojoj deci, ali su neka istraživanja pokazala da kombinacije teorija daju daleko bolje rezultate krvne slike i prilike od pojedinačnih teorija. Mislim  da onog trenutka kada čovek skonta da mu je sveća svakog trenutka sve kraća, proradi mu neki hormon koji mu utripuje zaštitničko raspoloženje. Kada roditelji pokušavaju da na teži način objasne svom mezimčetu nešto oko ponašanja, mezimče zbriše kod dede i tu se priča oko objašnjavanja završava, jer vrh porodične hijerarhije nedvosmisleno koristi svoj zaštitnički uticaj i neosporivo pravo odluke, odnosno pravo neosporive odluke, pri čemu je svaki prigovor unapred odbijen. Namrgođene face roditelja za uzvrat dobijaju kikotanje mezimčeta i dede, sa porukom definitivnog dvojkiranja. Naravno, takvog dedu i posle smrti unuci dugo pamte, a često prenose i usmena predanja potomstvu o svom dedi. Tako deda dokazuje da život posle smrti ipak postoji. O babama ne bih sada jer su teško naoružane i tripuju da su male i velike boginje oklagije. Obzirom da život nije hepiend bajka, sasvim je prihvatljivo da nisu sve dede iste, ali ni mezimčad sa roditeljima.

Ljudska humanost na delu se po nekim izvorima upravo dešava u Turskoj i bratskoj nam Bugarskoj, gde ljudi kače na drva zimsku odeću koja im samo nepotrebno zauzima mesto u domu svom. Odeća je namenjena onima koji je nemaju, a treba im. Postoje neke inicijative da se ova humanist zapati i u Srbiji, ali ne bih se začudio da vidiš kaput koji si ostavio kako ukrašava izlog nekog second hand butika, sa sve cenom na njemu. Samo glasno razmišljam, pa slušajući sebe kontam da zvučim pesimistiki, ali moje skromno životno iskustvo potpisuje da je u ovoj zemlji sve moguće.

Oni koji me dobro poznaju, pod moralnom i materijalnom odgovornošću tvrde da volem da globalizujem mnogo toga, tako da mogu slobodno reći da su u pravu. Bolje da globalizujem nego da sitničarim. Pa, ko će da na sitno nasitničari toliku globalizaciju? To ti je kao kada bi sitnom plastičnom kašikicom za šećer hteo da nasitničariš količinu kašike jednog povećeg bagera. Ni ja ne znam zašto, ali verujem da je globalno zahvatanje kašikom povećeg bagera daleko prihvatljivija alternativa od sitničarenja kašikicom šečerušom, a treba samo jedan bager, po mogućstvu ispravan. Dakle, ispravan bager, a ne kupljen rashodovani ruski avion. Samo kažem. Za sitničarenje istog zahvata potrebna je fabrika kašikica u blizini i nekoliko života. Naravno, toliko fizikalisanje troši više energije, pa zahteva pojačanu ishranu obogaćenu aperitivom, i snažno nepovoljno utiče na kućni budžet. Na isti teret spadaju i utrošena energija i vreme za pripremanje pojačane ishrane, utrošena voda, sredstvo za pranje, utrošen energent, i šta ti još padne na pamet. Ipak, postoje dve podvarijante koje istočni Eskimi nazivaju globalno sitničarenje i sitničava globalizacija, a koju od milošte zovu i Globalizacijče. Sa majčine strane Globalizacijče potiče od plemena Sitničarevića, za koje još niko nikada nije ni čuo, a izflipnuo je iz jedne rupe. Još onako ljigav, došao je tiho i ušao u legendu. Ćaletova štrafta na porodičnom balvanu ukazuje na prisustvo Globalizića koji su uspešno migrirali u naše krajeve, takođe iz rupe. U svakom slučaju i Sitničarevići i Globalizići potiču iz rupe, što je kod njih pokrenulo akciju samoupućivanja u guduru rodne grude.

E, pa tako… Vidiš… Nek’ sam ti i kaz’o.

Komentari

Komentari