Foto: 
autor nepoznat

24. mart 1999. godine - izgleda da smo preživeli

Taj 24. mart 1999. pamtim po dve stvari. Prva je to što sam, na dan kad je počelo bombardovanje, konačno, posle mesec dana, videla tatu, danas zastavnika u penziji, odlikovanog za vojničke vrline i zasluge tokom rata 1999.godine, tada zastavnika, komandira moto-tehničkog odeljenja kasarne „Tanasko Rajić“ u Čačku,  koji je negde od kraja februara te ’99.godine bio mobilisan. Videli smo se na svega 10 minuta, jer je – samo što je ušao u kuću – kao bomba, odjeknula vest da je bombardovanje počelo. Druga je jedna rečenica moje majke – „Kud ću sad sa ovim testom?“.

Kao i nekoliko godina ranije, kada sam, nakon što sam se pozdravila sa matorim, uoči njegovog polaska na vukovarsko ratište, u sebi svojim šestogodišnjim šuštavim glasom (imala sam razmaknute „kečeve“) ponavljala: „Više ništa neće biti kao pre“, I  tog 24.marta znala sam da se baš sve menja. Zaista, sve se promenilo.

Za početak, ja sam prestala da spavam. I to malo sna što sam „uhvatila“ za sedamdesetosam dana ratnog stanja u Srbiji bilo je ravno tom ratnom stanju – mučno i poučno. U nastavku – svi smo prestali svašta nešto. Mama da se smeje. Komšije da spavaju u svojoj kući – zamenili su je našim podrumom. Tata da priča da će sve biti u redu i da će „tući samo vojne ciljeve“. Brat da misli samo o svojoj frizuri i svojoj prvoj devojci. Uozbiljili smo se nekako.

Ozbiljno smo prkosili neprijatelju u memljivom podrumu. Ozbiljno smo svaku noć psovali mater okupatorsku zvezdi Severnjači misleći da je prokleti „Avaks“.

Ozbiljno smo stajali u redu za ’leba, ono kad su bombardovali Obrenovac, pa je pola tadašnje Jugoslavije, a današnje Srbije, ostalo bez struje, pa pekare  nisu mogle da odrade ustaljenu normu.

Ozbiljno smo podržali komšiju Jocka, koji je putem našeg kućnog telefona proglasio Službu civilne zaštite grada Čačka za izdajničku tvorevinu, jer su – citiram – „puŠtili osvetLenje u gradu, pa će ovi pavijani da nas sravne sa zemljom “. „Izdaja, majku vi jebem...Izdaja“, vikao je, do tada vrlo kulturan i suzdržan, komšija Jocko. Kasnije sam tu njegovu repliku čula u jednom filmu. Nisam se smejala.

Ozbiljno smo se uplašili nekoliko puta kada bi nam tata javio: „Ovi su tukli po tanjirima (Satelitska stanica Ivanjica, prim.autora), sad će tamo, siđite u podrum“, jer je posle toga gorela zemlja pod nama u Čačku. I ono kad nam se ujko, inače mobilisani rezervista Treće armije Vojske Jugoslavije, baš kao i za vreme rata u Hrvatskoj, nije javljao par dana. Mama mislila poslali ga, garant, na Kosovo. Onda ga ugledala kako vojnim kamionom marke „Dajc“ dovozi cigare za rezerviste u našem selu, pretrčala pola livade, viknula „Dragane“ i upala u kanal... Ujko samo stigao da kaže: „Seko, šta ćeš ti dole?“.

E, ovde priča staje. Tu, kod moje majke. Za tzv “Srpsku” Novu godinu, 1992.godine, moja mati je ispratila je u rat svog supruga, a mog oca, podoficira JNA i svog, deset godina mlađeg, brata, mog ujaka. Jedne noći te godine gledala sam je kako zuri u prve pahulje i plače, gaseći cigaru za cigarom. Mnogo godina kasnije rekla mi je kako je posmatrala sneg koji je polako i sigurno zavejavao našeg novog „Juga“ (kupljenog na kredit baš te godine kad nam se raspala država, po našem povratku sa letovanja – poslednjeg u zemlji koja nam se zvala i bila funkcionalna koliko i taj auto), koga je tata parkirao ispred, a ujko trebalo da vrati u našu garažu... Ostao je „ni tamo, ni tamo“...Između. Ona je u sebi, govorila – „Jedan se sigurno neće vratiti. Kako da biram između brata i muža?“. Na sreću, vratila se obojica. Na sreću, prodadosmo i „Juga“. Ne mnogo kasnije, zadesi nas isti scenario. Moja mati se, umesto dvojbe o bratu i mužu, upita: „Kud ću sad sa ovim testom?“. Planirala tog 24.marta da nam mesi „bakin kolač“. Odgovorno tvrdim da na svetu niko ne pravi bolji.

Tog 24.marta je mogao i da propadne. Majka nije dala. Kao što nije dala da se plašimo kada je tata otišao ’92,a svi pričali da tamo „vešaju Srbe na vrbe“.

Kao što nije dala da plačem kad su pale prve bombe. Ni da drhtim kad zasvira „Šizela“ (sirena za vazdušnu opasnost, prim.autora). Ni da se svađam sa jednim tatinim kolegom, koji se krio u podrumu od mobilizacije.

Ni da kunem jednog njegovog drugog kolegu, koji je dezertirao pod izgovorom da ima „psihičkih problema“.

Ni da kunem one zbog kojih je uopšte iko bio na ratištu.

Ni da za sve vreme rata izvadim Ikonu Trojeručice iz džepa, koju mi je kupila dve godine ranije.

Ni da pitam kad će tata kući.

Ni da pitam šta bi sa onim testom.

Istina je, mati  je testo potkuvano za „bakin kolač“ istresla u jedan pleh (jer za kalup nije bilo vremena – proglasiše ratno stanje), napravila nekakav patišpanj i vrućeg ga razdelila izbezumljenom komšiluku, okupljenom u podrumu, onom što je tri meseca ratnog stanja izigravao naše atomsko, i sklonište od pakla.

Bombardovanje se, zvanično, završilo potpisivanjem mirovnog sporazuma, na moj 14.rođendan, a u našem domu maminom rečenicom: „Izgleda da smo preživeli“.

Tata i ujko su se vratili kući dvadeset dana nakon što su bombe stvarno prestale da padaju. Na sreću, tata je danas u penziji, a ujko više nema vojsku kojoj može da bude rezervrni starešina.

Mama je, za sve ovo vreme, još jednom pokušala da nam napravili „bakin kolač“. I uspela! No, samo što je vratila kalup na policu, ista je pukla i razbucala nam pola ostave. Od silne buke, moja mati se isprepadala I onesvestila. Nakon što je „došla sebi“, na moje pitanje: „Jesi li dobro?“ odgovorila je kratko: „Izgleda da sam preživela“.

I stvarno. Izgleda da jeste. Izgleda da jesmo.

Samo više nije smešno.

A ja „bakin kolač“ više nisam probala.

Sve mogu, ali to im ne praštam.

Zbog moje majke, njenog muža i njenog brata.

Izgleda da sam preživela.

Komentari

Komentari