Antiutopija mog doba

Fragmenti ovog teksta su izmaštani monolozi inspirirani antiutopijskim stilom pisanja i djelima koja su obilježila ovaj književni žanr u XX vijeku. Cilj teksta je da u kratkim crtama opiše jedno doba, šturo, ne onako briljantno kako su pripovijedali slavni antiutopisti poput Zamjatina, Hakslija, Orvela i drugih, ali predstavlja viđenje stvari iz ugla jednog pojedinca, sudionika jednog doba.

Govori profesor na univerzitetu: “Čitanje je, međutim, svedeno na mehanički proces. Izbacivanjem smisla razumijevanja, razum i oko više nijesu dio iste lobanje. Uostalom, zašto da razumijete kada nam niste potrebni kao takvi? Vi morate da pamtite, da naučite raspored slova u knjigama, jer to je sve. Tu sve stoji, sve je pronađeno, a šta nije pronađeno, izmišljeno je, zato dobro zapamtite sve, ne razmišljajte o tome, jer kao što vam kažem, sve je svedeno na mehanički proces… Od vas se neće više tražiti da zamišljate Zemlju kao okruglu, da razmišljate o gravitaciji, skratićemo vam muke, u knjigama će pisati da je okrugla. Ne morate se baviti ni čovjekom, on je od majmuna, tako Darvin kaže. Darvin je Darvin i tačka, a vi, manite se antropologije! Recitacija i reprodukcija,  to je budućnost obrazovanja i staleške harmonije.”

Govori strateg državne uprave: “Vaše mišljenje ne postoji. Dok sjedite za klupama, amfiteatrima, za šalterima, u direktorskim kancelarijama, vaše mišljenje neće postojati. Vi radite za hljeb, bez hljeba se ne može živjeti, a hljeb i mišljenje ne idu jedno s drugim. Ili mišljenje, ili hljeb. Birajte generacijo. Vi nijeste kadri da se suprotstavite nama, jer vas mi sasijecamo već u jaslicama!

Govori političar drugu strančaru u četiri oka: “Zašto da mijenjamo ovu idilu? Ljudi žive loše, pouzdaju se u nas da će im biti bolje. Odlično, neka se pouzdaju, ali neće im biti bolje. U ovakvom sistemu, ukoliko je njima bolje, nama je gore. Sistem izgladnjivanja ropske mase je najbolji. Što gladniji, to pokorniji. Zamisli samo da im se najednom otvore radna mjesta, sigurna egzistencija i normalan život? Ko bi bili mi onda? Bili im trebali? Ne! Mi smo njihova nada. Umire dobro, umire zlo, ali nada poslijednja. Njihovo dobro je naše loše. Njihova nada, naše je dobro.”

Govori drugi političar svojim podređenima: “Budite slobodni. Ali vaša sloboda je u mojim rukama. Ja vam želim da budete slobodni, da budete moji. Ja i onako znam šta je najbolje za vas!”

Govori intelektualac: “Bitno je biti dobar s vlašću. Vidite nas, nama je dobro. Predajemo na univerzitetima, pišemo knjige, slikamo se sa raznim političarima i ljudima od utjecaja. Šta nam fali? Stanje je takvo kakvo je. Šta se recimo mene tiče kakvo je stanje u društvu...  Meni je dobro, ono što vidim, ne vidim, ono što čujem, ne čujem.”

Govori borac za prava, za pravdu i pravednost: “Pravdu treba tražiti do one mjere kada dobiješ dobru ponudu da ušutiš. Postoji dobar plan: ciljaš na osjećanja gladnih. Ti si im spas, spasioc. Ideš do te mjere dokle te se vlast ili ma ko drugi ne uplaši. Lako se lajavci danas ušutkaju. Kao ono kada pseto dobije komad mesa i zaboravi na sav bijes prije toga. Briga me za bijes mog čopora kada dobijem svoje parče...”

Govori jedan rob (građanin): “Ne može šut s rogatim. Kad je to moglo. Bolje šuti i vidi izvuci nešto. Možda nešto daju, možda nešto se dobije. Šuti!”

Govori drugi rob (građanin): “Ne može to. Pusti, neka... Čekaj, polako, biće bolje.”

Govori treći rob (građanin): “Ne treba se miješati.”

Svi robovi (građanstvo) govore o jednom mladom čovjeku koji ne želi živjeti kao rob, mrzi nepravdu, želi promijeniti stanje za sebe i generacije koje dolaze, svjestan da ukoliko to ne učini, nikada neće doći bolje vrijeme, jer dobro ne dolazi od onih koji ga se uzdržavaju, ili onih koji čine zlo: “Šta će mu to... Ne može to... Nema šanse... Šta će on, da ispravlja krive drine? U rizik se uvaljuje... Pravi budalu od sebe...  Pametuje... Miješa se bez potrebe...  Glupira se... On se jedini pravi pametan... Mani se toga... Ubiće ga neko...”

Mladi čovjek koji prepoznaje skrivene misli ljudi koji mu kroje sudbinu, oglašava se robovima (građanstvu) slijedećim riječima: “Čovjek naviknut da bude rob, teško se suočava sa promjenom svog statusa. Rob robuje jer je naviknut na to stanje, ne zato što ga voli, već zato što mu osjećaj slobode nije dugo poznat. A sve što je nepoznato, to izaziva i nesigurnost. Ukoliko se masa onih koji se ne mogu legalno izboriti za stanje lične egzistencije ne ujedini i ne promijeni stanje u kome se nalazi, neka sutra svojoj djeci pripremi adekvatan odgovor na pitanje zašto im je gore i put do sticanja egzistencije pruža sotonsku ulogu za opstanak. Ukoliko masa “nezainteresiranih” ne krene putem uklanjanja pomenutih problema, neka se pripremi za pakao uzrokovan svojim stavovima: “Ne tiče me se” ili “Gledam svoja posla”,  jer i oni od kojih im sudbine zavise, isti stav dijele prema njihovim problemima, pa samim tim propada svaka pomisao da će “nešto” samo od sebe krenuti na bolje, jer bolje vrijeme i bolje životne uslove mogu stvoriti samo oni koji to zaista žele i čiji je to suštinski interes.

Tamo gdje prestaje strah, počinje borba. Tamo gdje prestaje borba, počinje strah. Borba ubija strah, strah ubija borbu. Dakle, jedini uvjet za nepostojanje straha je konstantno postojanje borbe. Razlog za neophodnost konstantnog postojanja borbe je u tome što ona donosi nešto, a strah ništa.”

Dženis Šaćirović