Foto: 
Juan José Wally

Bajka za „zbogom“

Bio jednom jedan siromašan, ali pošten čovek. Imao je ženu i dvoje male dece i 1999te za vreme bombardovanja Srbije, u memljivom beogradskom skloništu, delio je sudbinu „nebeskog“ naroda !

Bio je izbeglica sa Kosova, Goranac. U skloništu je zazirao od drugih i uvek je u naručju držao mlađe dete, dok je njegova žena, pripijena uz njega čvrsto uz sebe držala ono drugo. Imali su krupne oči, da li od straha, jer su „novi“, ne znam, ali polako su se privikavali na beogradsku toplinu i šalu. Zna se, kada je Beograđanima teško, oni se najviše šale!

Prolazile su godine i bi lepo prihvaćen junak naše bajke, postepeno se otvarao i najzad, posle nekog vremena sasvim lepo adaptirao na novu sredinu. Naročito je bio zahvalan jednoj porodici koja je imala dva sina i pomagala mu i materijalno i duhovno i emotivno, prosto ljudski, toplo, dajući mu podršku i utehu. Zavoleo ih je i stalno im se zahvaljivao kad god bi se sreli. Živeli su u susednim ulicama, ali se nisu često viđali, tek po odrastanju dece su shvatili kako vreme brzo prolazi i kako je nekako daleko iza njih ostalo ono vreme Milosrdnog Anđela. Spomenulo se, ne povratilo se!

Žalio se Goranac, teško je bilo školovati dvoje dece, ma, teško je bilo sve...

I susretnu se jednog dana na ulici taj Goranac i Beograđanka, majka iz one porodice koja mu se našla u pomoći.

Osmehivao se i nekako je čudno gledao onim krupnim očima koje nisu više odavale strah već neki sjaj, čudni sjaj, reklo bi se sjaj ludila. Ugledavši ga žena ustuknu. A on joj se kao za inat još više približavao i razmenivši uobičajene reči pozdrava i ljubaznosti reče joj:

„Izvini, komšika da te pitam nešto, al' u poverenju?“

„Izvoli, pitaj slobodno!“odgovori ona u svom maniru.

„Da li u tvojoj zgradi ima neki prazan stan?“

„Nema, ali mogu da se raspitam u mojoj ulici... Hoćeš da kupiš stan (znala je da je podstanar)?“

„Ma kakvi! Nego...“, okrećući se oko sebe, sa onim ludačkim sjajem u očima nastavi“ rekli mi ovi “moji“ da nađem prazan stan i da upadnem, ma da ga obijem i onda će ga prepisati na mene!“sa verom u istinitost takvog obećanja reče on i ostade živ!

Žena ga je gledala kao sunce pokošeno cveće. Umrla u momentu. Tuga. Ne zna šta da mu kaže. Oborila pogled.

„Vidi, komšika, molim te, javi mi ako saznaš za neki stan, odužiću ti se, mislim, ovi moji, šta god hoćeš! Vidi, ovo mi je članska karta! E, srediću ti sve!“

Povuče je za rukav i još ubedljivije šapnu kao da viče “Oni će da pobede! Sto posto! Jesi li ti član neke stranke...ajde ovde, ja ću da te učlanim...razumi me, ja to moram!“

Odgovarajući sa negacijom i izvinjenjem da nikada nije bila u bilo kojoj stranci i da je to ne zanima polako se od njega udaljavala kao svemirski brod od Zemlje.

Posle toga su svi živeli nesrećno do kraja života.

Komentari

Komentari