Bio jednom jedan san
Foto: 
Walti Göhner

Bio jednom jedan san

Bio jednom jedan san, divan, čudan, sjajan, svetao, vedar, mirisan, obojen, bezvremen, slobodan... Nekako jasno budno odsanjan.

Našla sam se u jednoj ogromnoj šumi koja je mamila svojim mirisom svežine i dušom nepreglednom i neprepešačenom, nikad do tada posećenom. Očarala me bojama sjajnim koje su izranjale iz svakog stabla, svake krošnje, svake ptice, iz svakog komadića pojedinačne cele slike, iz neobično plavog neba bez sunca ili meseca, iz svakog drhtaja kojim je šuma disala. Kako se moj pogled pomerao, sve je odjednom, sve više i više, postajalo živo. A taj moj pogled više nije bio običan pogled, već se prostirao na sve što šuma nudi, sa svih strana, i iznutra i izvana. Onda se javio osećaj da se nalazim na pragu neke drevne tajne, iako tajne, meni dobro znane, jer sam doživela ushićenje identično ushićenju ponovnog povratka kući. Onoj pravoj i jednoj kući koju imam.

I tu je moj pogled postao pogled Svevidećeg, a moja duša je odahnula kroz doživljaj neobične lakoće postojanja i neobične lakoće rasprostiranja na sve što postoji, što je ikada postojalo, što će ikada postojati. Vreme se u ovoj šumi izgubilo, ostala je samo večnost. Očima Svevidećeg videla sam sebe kako se nalazim na samom rubu šume, videla sam celu šumu kojoj nije mogao da se nazre kraj i videla sam i nebesa i mora, i planine i doline, i predele razne, sasvim neobične, iako moj pogled nije otišao dalje od šume. Posmatrala sam samu sebe očima koje sve vide i svešću koja sve opaža, sve prepoznaje, koja sve zna. Polako sam uzletela, gravitacija nije bila snažna, i moje ruke su se u tren dogovorile sa njom da mogu da uzlete. Celo moje telo je neobično uživalo u ovom uzletu. A nakon toga i u letu. Gledala sam sebe očima koje sve vide spokojno i srećno kako prelećem preko guste, i visokim i snažnim stablima nastanjene šume. Sve što sam susretala radovalo se baš meni, sve što sam dotakla uzvratilo je nežnošću Ii neizrecivom ljubavlju kakvu nikada nisam upoznala van snova i svojih bezvremenih letova. Ipak, ceo let je negde moju dušu podsetio na zemaljsku javu u onom gotovo zaboravljenom čednom i iskonski detinjem doživljaju.

Sva moja zemaljska i neka druga, mnogo suptilnija čula, plesala su u ritmu nezemaljske simfonije radosti i ozarenja, dok se moj svevideći pogled zadovoljno smeškao mom telu, mojoj raštrkanoj kosi u letu i šumi spremnoj da mi priredi božanstvena iznenađenja.

Aleksandra Kosmajac

Komentari

Komentari