Foto: 
Sean Jackson

Čedo proseka

Nikad nisam upoznala prosečniju osobu. Isprava sam mislila da je samo veoma, veoma društvena i popustljiva. Posle sam shvatila da je dobra sa svima, jer nema apsolutno nikakva očekivanja ni od koga – vrlo lako ni od same sebe. Od ranije sam imala nekakvo ubeđenje da ću se, pre ili kasnije, posvađati sa prvom osobom koja mi se obrati u grupi ljudi gde sam nova, na zabavi gde sedim u ćošku i guckam kolu, u autobusu gde svi pevaju, a samo ja spavam. Sad, to bih obično i pogodila.

Međutim, ovoga puta se to nije desilo. Mislim da znam i zbog čega: kako bih mogla da se posvađam sa nekim ko nije sebi utuvio u glavu da je vođa čopora, bog i batina, najbolji na svetu, naj sasvim i potpuno sasvim? Obično su najglasniji u grupama oni koji misle da su najbolji, te moraju sve da drže pod svojom pesnicom, retko kad je to neka Plain Jane. No, eto, postoje izuzeci od pravila. I..mislim da mi je drago.

Ona je sve ono što ja nisam. Ja važim za osobu sa (pre)visokom inteligencijom, građena sam kao peščani sat, kažu da sam mnogo lepa, da su mi interesovanja neobična, da su mi pesme, priče i fotografije predivne. Pored svega toga, govorim silne jezike i bila sam fantastičan đak. Ja sam onaj Wunderkind koji se izgubio u lavirintu gde su skoro svi poput nje, ali nisu svi tako dobri, pomirljivi i blage naravi.

Kad god razgovaramo, imam utisak da ne razgovaramo ama baš ni o čemu, da to ne vodi nikud, da liči na neku bizarnu scenu iz „Čekajući Godoa“, gde bih ja bila Vladimir, a ona Estragon, da ne možemo da sastavimo ni 3-4 rečenice bez preduge dramske pauze. I onda taj razgovor utihne. I opet. I opet. I opet. Ponekad imam utisak da mi se divi. Ponekad imam utisak da me mrzi. Neki dan je povisila ton, jer nije videla to što sam ja videla. Uglavnom imam utisak da se mimoilazimo, ali da se, valjda, međusobno kapiramo. Ma, otkud znam!

Najzanimljivije od svega? Njoj polazi za rukom svaka stvar koje se dotakne, sve postaje zlato, a pritom je ne uništava, iz svega toga izlazi jača nego što je bila. Kad pogledam njene uspehe, uzlaznu putanju kojom se kreće, mogu samo da joj se divim. Ima diplomu. Ima ljubav. Ima planove. Nema ideje kakve ja imam, ali šta će joj? Ona se ostvarila na svim poljima. Ne mora ništa da mi kaže, znam da ću je za par godina videti sa bebom u naručju i na fantastičnom radnom mestu.

Ponekad poželim da i ja budem takva – čedo proseka. Prosečna inteligencija, prosečna interesovanja, prosečan ukus, prosečan izgled, prosečno sve i svašta. Ponekad vidim natprosečnost kao kletvu, kao Tantalove muke, kao nešto za šta sam stala u red kad je Bog ustvari delio ludos’.

Ona je stereotip. No, ko kaže da ja to nisam? Stereotip sam, od kose koja izgleda kao loše napravljena metla kad je sveže oprana, pa do izlizanih đonova patika koje retko kad menjam bilo čim drugim, jer su udobne. I mi neostvareni umetnici, duše pune Weltschmerza (dobro, kod mene je to ipak samo kofein...) možemo ponešto da naučimo od klasične cigle u zidu, onog lica u gomili koje inače ne bismo zapamtili.

Nikad nisam upoznala srećniju osobu, koja još uvek nije svesna svoje sreće.

Komentari

Komentari