Foto: 
Sam Cox

Čekanja

Otkako se rodimo, pa do kraja svog životnog puta, ova reč se najčešće provlači kroz naše živote. Najmanje mislimo o njoj, a ono je prisutno stalno. U ranom detinjstvu,prvo čekamo polazak u školu, pa dok se školujemo čekamo da je završimo. Žurimo da odrastemo, da počnemo da stasavamo za svet odraslih. Na kraju svog školovanja, čekamo da nadjemo posao i da budemo pravi odrasli ljudi. Čekamo da naiđe i prava osoba sa kojom ćemo provesti i ostatak svog života, sa kojom ćemo stvoriti porodicu.

Čekanje nas okružuje svuda, gde god da se okrenemo...čekamo u redovima u bankama, poštama, u prodavnicama, u čekaonicama kod lekara. Ono postoji u istoriji čovečanstva u raznim oblicima. Oduvek su ljudi nešto čekali, invazije osvajača, ratove…čekali mir. Žene ratnika su čekale svoje muževe, da li će se vratiti sa svojih pohoda,ratničkih,ili,onih koje je avanturistički duh vodio na daleka putovanja. Čekanje nekome budi nadu u nešto bolje, možda srećnije, a nekome budi strah od boli, koja može doći, ili smrti.

Očevi nestrpljivo očekuju ženin porodjaj, dolazak svog deteta, najveće životne radosti. Bolesnik očekuje i nada se ozdravljenju, plašeći se boli koju ona može doneti. Osudjenik na smrt čeka dan kada će ga odvesti na gubilište i kada će završiti sa svojim životom. Hteli ili ne hteli, svako u svom životu ima neko svoje čekanje, koje god bilo. Da li će nam ono ispuniti sve snove koje smo sanjali, želje ili nade, ili će nam sve to srušiti u jednom potezu,pokopati sve u deliću sekunde ono će postojati i dalje.

U svom životu sam, sada kad vratim film, puno puta nešto čekao, a sada...sada samo čekam neki kraj puta kojim koračam i na kom se nalazi, da li svetlost o kojoj se svi nadamo, da li večita tama, da li ovo, da li ono…ne znam… Ostaje mi samo da čekam.

Komentari

Komentari