Foto: 
Steffen

Da li vi imate?

Mi imamo. Zato ćemo ipak sutra uveče da postavimo sto i da sačekamo. Jer mi imamo. Zato ćemo za sutra, umesto djuveča, pristaviti kiselog kupusa sa slaninom i sušenom ćuretinom. Zašto? Zato što mi imamo. I to što mi imamo sutra nam se vraća s puta. Lako je nama. Mi imamo. Može nam se. Imamo.

Imam i ja. Samo me moja čuje triput mesečno, ako joj se posreći. Željna me je. Imam i ja. Al ova moja ne očekuje ništa. Ona spremi pun sto pita, kolača, mesa... Jer ona ima nas. Ova moja plače kad joj jedno od nas ne dodje. Ova gore, ova što je mi imamo, ona se namršti što nas toliko ima na ovom belom svetu. Previše nas je za nju jednu, previše cigana za ovaj svet, previše prasića za ovaj svet, previše kaca s kiselim mlekom je prisutno na ovom svetu. Samo nikad nije previše njene pameti i prekih postupaka, njene jedine i presvetle ispravnosti pred Bogom i ljudima.

Imam i ja jednu. Nekad ćutim koliko sam je željna. Nekad, kad odem dvaput godišnje, ja je samo zagrlim i ćutim. Obe znamo iz tog ćutanja šta smo jedna drugoj. Ne trebaju nama ćevapi da bi smo znale to. Ne treba nam ni pun sto. Sednemo uz orahe u ljusci, krcamo i ćutimo. Ona nam skuva po kafu, domaću, bez izvoljevanja, naspe po čašicu šljivovice. Ćutimo. Srčemo.

Nekad je pitam, kad se odvažim:

-Majko, kako si?

A njoj se oči napune suzama, trpi, ne da im da je odaju, pa kaže:

-Kad vas vidim sve zajedno, dobro sam. Nikad bolje, veruj mi!

Možda ću morati uskoro da je razočaram i da joj otmem to zajedništvo koje odavno ne postoji. Možda ću morati da je suočim sa životom pre nego što me i ona sasvim napusti. Šta ću? Nikad nismo jedna drugu lagale. Nikad nismo jedna drugoj servirale neistine. Red je da se ne lažemo ni sad, pred skore rastanke.

Da li vi imate? Imate, sigurno. Svi mi nešto imamo. Samo je pitanje o kakvom imanju govorimo. 

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari