Foto: 
Basheer Tome

Druga

Ponavljala je u sebi tu rečenicu toliko dugo i intenzivno da je postala mantra koja joj je i presudila. Tako je to sa svim naličjima svih zakletvi koje je čovek ikada izgovorio. Svako slovo ima svoju senku. Velika ili mala, bleda ili jaka, zavisi samo od svetlosti koja pada na njen izvor. Na čoveka koji tu senku nosi.

Znaju ljudi da kažu, reč im dođe kao oružje kojim se brane ili napadaju. Onim rečitijim ume da bude i životni poziv. Stavljaju sebe na mesto na kom žele da budu, određuju svoju sudbinu, odlaze i dolaze, sve koristeći reč koju su izabrali da im bude vodič. Toliko se zanesu u toj predstavi da neretko zaborave da su na pozornici sa koje se tako lako pada. To da li će te dole dočekati ljudi i svojim rukama ublažiti ti pad, ili ćeš tresnuti o hladan beton, zavisi isključivo od toga koliko si dobro odglumio samog sebe. Sve što bude izgovoreno na toj pozornici, ostaje zauvek da postoji u vazduhu i kako se kreće po njemu, tako dodiruje sve one koji se tu nađu i ostavlja trag koji se ne pere i ne nestaje. Nikada. Zato, ako reči nisu potekle iz same srži kičmenog stuba onoga koji ih izgovara, jednom, vratiće se da ga potuku.

Telefon je neprestano zvonio. Nije da nije htela da se javi, samo nije znala šta da kaže. Njena mantra se vratila da joj isčupa srce iz grudi. Jedna bi ruka podigla slušalicu, ali bi je druga tresnula pre nego je dodirne. Jedan bi se ugao usana najjače nasmejao, dok bi se drugi u istom trenutku razvukao u bolan izraz umirućeg tela. Jedna bi noga napravila korak, ali bi je druga uvek grubo povukla nazad. Pola bi srca ostalo, a pola istog bi samo izašlo iz grudi, makar ga to ubilo.

Napokon je podigla slušalicu.

- Molim te, samo nemoj da pobegneš. Za sve postoji rešenje. Ima i gorih situacija u kojim se ljudi nađu, pa reše nekako. Da dođem? Smislićemo nešto zajedno.

- Nisam kod kuće.

I nije bila. Znala je da tu nema rešenja koje bi bilo dovoljno dobro za nju. Uvek bi bila ona. Neka. Ta. Bilo koja zamenica bi joj pristajala, a ona nije umela da bude zamenica. Čak i da ostavi svoju ženu i decu i oženi se njom i žive zajedno i sve što ide uz to i dalje bi bila druga. A i kako bi mogla voleti i poštovati čoveka koji je ostavio svoju porodicu. Decu naravno, imao bi uvek. I to ne bi bila njihova deca. Jasna joj je zamka u koju je upala. Jasno joj je da ne postoji pravi odgovor. Sve ono što je želela zapravo bi joj zakopalo sve ono što je volela. Besmisleno je. Neostvarivo je. A seče kao da je pravo. I boli. Do srži. One iste iz koje je trebalo da stvori sebe. Kako je dozvolila da je oblikuje strah, nije mogla tačno da odredi. Kog je tačno trenutka u životu definisala sopstveno biće strahom, a ne potrebom. Tu je bio ključ. Nadomak svesti, ali nikako ga jasno nije videla. Leteo je oko nje kroz vazduh, trenutak koji bi rešio ovu dilemu, momenat u kome bi prestala da se boji i jasno povukla granicu sopstvene duše i stalno bi tik pre nego da ga uhvati, odleteo ponovo i vraćao je očaju.

I nije bila tu, ratovala je na bojnom polju sama sa sobom. Padala i ustajala. Gutala sopstvenu krv i pljuvala je ponovo. Jedna od njih dve morala je da umre da bi druga nastavila da živi. Bio je to rat koji se završava samo sa jednim pobednikom. Nema kompromisa. Predaleko su otišle obe. I ona što voli. I ona što nikada neće biti druga.

Negde pred zoru, dok je sunce bojilo oblake na horizontu, klonule su obe. Svaka na svojoj strani lica, prljave od zavisti jedna prema drugoj, modre od ugriza i teških zaključaka, umorne i od sebe i od ove druge, razbile su se o pod u tako sitne delove, da nisu znale hoće li se ikada više sastaviti. I izgubile svest.

Živeće ona koja ustane. 

Komentari

Komentari