Foto: 
Autor Nataša Bojić

Duša

A šta da se otisnemo samo… negde... nekad. Nema nikoga, svako izabere sebi ostrvce. Gde će da bude sam sa Suncem i morem, bermude kaki boje ili bež i bela lalena košulja. Bosa noga na pesku, a pesak sitan kao mrvljeni. I on je bež. Svako od nas bude Mali princ, ima svoju zemlju koju održava. Baštica svog življenja. Brineš o njoj, jer ti je poverena na čuvanje. Ona je biljka koju uzgajaš i paziš. Moraš znati da joj se ništa neće desiti ako ne brineš o njoj. Da se razumemo, iako je ovo fikcija ja sam i dalje za to da su zakoni prirode i fizike postojani, pa čak i ovde. Što znači da je to i dalje zemlja, pesak i more sa Suncem. Ako neka biljka izraste sama će i da se održava, ima sve za fotosintezu, a i kiša kad padne ima zalihe za mesec dana.

Znači, da ne budemo u zabludi – priroda  opstaje bez nas. Nismo toliko bitni. Ali, da bismo se ipak osećali malo bitnije, priroda nam izlazi u susret i daje nam mogućnost da se brinemo. Potčinjava nam se zarad nas. Koliko je to samo divno... I eto nas tako, na svom smo ostrvcetu, imamo svoje biljke, imamo osmeh i svo vreme za razmišljanje. Nema ljudi, nema nikoga. Lepota u svom svom sjaju. I plovimo, ostrvce se gega kao čamčić na vodi. Tu i tamo sretnemo nekoga ko je na svom ostrvcetu, mahnemo i nastavimo. Ako poželimo možemo sa zakačiti za drugo ostrvce, pa prozboriti koju sa susedom.

Mada, nekako, lepše je da plutamo sami. Da se zagledamo u svemir kako bismo zavirili u svoju dušu. Koliko god svemir bio beskrajan, duša je veća. Mnogo ju je teže dokučiti i korespondirati sa njom. Ona je tanana. Ona traži da se spasi. Ne daje se svakome. Ako je već prigrliš, znaj da imaš staklo u rukama satkano od praha koje menja agregatno stanje u zavisnosti kako je tretiraš. Može biti nebeska prašina, može biti oštra kao vrh trna. Zato, voli je. Prigrli i ne daj. To je najbitnije. Da joj daš svu slobodu ovoga sveta, ali da je ne daš nikome da joj pruži to što joj ti pružaš. To što imate da bude samo vaše. Ako i ne potraje, divno je što je postojalo. Ne steži je, ne guši je, daj joj lepote svoje malo i voleće te i uzgajati kao biljku sa ostrva. Oboje ćete onda izrasti u nalepši cvet, i bićete zahvalni jedno drugom koliko ste pomogli da se ostvarite. To će vam uvek biti pokazatelj ljubavi. „Prave ljubavi...”

Vaša ostrvca će se prepoznati izdaleka, neće biti potrebe za mnogo veslanja da se sretnete. Valovi će samo znati u kom smeru da se kreću ne bi li vas spojili. Kako zemlja ne mora stalno da obnavlja svoje polove, sami se nameštaju onako kako je najbolje da bi zadržali sve što se nalazi između, a ono što je između napreduje. Radi na sebi samoj, ali dopušta i da se radi na njoj kako bi sve bilo lepše. Tako duše dopuštaju da rastu do okeanskih širina, jer jesu veće od kosmosa. Kosmos je odraz duše, ali slabija varijanta duše.

Komentari

Komentari