Foto: 
kojanarr

Generacija izgubljenih

Klanjam se tebi , sunce, svetlosti, tvorcu, probudio si uspavane i ogrejao promrzle, sve niče, seme se razvija u život, baklja se prenosi u nove ruke. Počeo je novi ciklus koji zovem prolećna osmica. Tepam mu, jer je mi je ograničeni ljudski um dodelio ulogu posmatrača u deliću vremena.  Sagledati celinu prosto mi je nedostupno. Delić vremena koji gledam nije spreman da mi se pokloni aplauzom. Moje breme je moj šareni kišobran, otvorila sam ga da se odbranim od guste, blatnjave kiše koja dobuje po njemu i prži ga kiselinom i gorčinom.

Više od dve decenije najboljih godina pretvorilo mi se u borbu sa vetrenjačama. Nema bajkovitog svitanja bez gorke kafe, to je ukratko opis kraja dvadesetog i početka dvadestprvog veka, a taj ćošak vremena dodeljen je meni da ga gledam kako ubija sve koje volim, kako razgrće slojeve duša i jede srca, srče suštinu i pljuje je kao lažnu lepotu. Stasala sam na obalama, ljuljala sam se na lepoj književnosti, prva ljubav bila mi je drvena, mirisna misterija, jedna magična violina. Naivno verujući da je svet bajka, a muzika most u večnost, zakoračila sam u realnost, a ona me je progutala u dahu, nije se ni zagrcnula.

Pripadam generaciji izgubljenih, odlutalih i zalutalih, robota i ljudi. Vreme je učitelj, a realnost je stvar percepcije. Nauči se sve… Nikome sudbina ne podeli karte koje mu ne pripadaju, svakome je po meri, po zakonima izvan zakona. Ljudska istorija meri se od rata do rata, a ljudski vek od dela do dela, od doživljenog i preživljenog, do sreće i nesreće, tako i moja. Vreme mi je donelo poklon, pružilo mi ga je na dlanu, a nismam ga ni primetila. Poklonilo mi je mudrost, blagost, spokoj onoga koji shvata svoje mesto u velikoj slagalici, poklonilo mi je bodlje ispod kože, poklonilo mi je oči koje govore i prste koje pevaju. Vreme mi je dalo glas, reč i mesto.  Praštati nije lako, pogotovo vremenu koje ima svoje bubice, a ova generacija kojoj pripadam, teško se sa vremenom nosila. Od statista u koje se i ja ubrajam, do aktivnih učesnika u promenama koje su nastupile naglo i efektno i pokosile sve vrednosti predhodnih stoleća. Ti delatnici, bivša deca komunizma, bivša deca socijalizma i radničkog samupravljanja, bivši ljudi, uzjahali su bele konje, ušetali u zdanja i petokreke zamenili krstom. Revolucija jede svoju decu, ovu nije pojela, pojela je nas, posmatrače. Zamena teza i ruganje sudbini, oni su od drugova postali gospoda, a mi, njihova generacija, od gospode, pusta sirotinja. Tranzicioni gubitnici, a generacija mi je puna takvih, izraz koji zvuči kao restlovi od iskrojenog kaputa, ustvari smo mi koji nismo želeli da se pustimo niz bujicu, mi koji smo naše škole učili, naše diploma zaradili, a naše znanje sakrili pred naletom nove kulture. Mi smo živa istorija, mi smo sakrivena istorija koju je pobednik isekao iz sećanja.

Oprostiti vremenu podjednako je teško kao i oprostiti sebi, a stalno kriviti nekog drugog za lično stanje trajne depresije, oteglo se u beskonačnu misaonu debetu, jer je naglas izgovoreno podsećanje još mučnije. I praštamo, praštamo da bi preživeli. Neki su otišli dovoljno daleko da im je lako da oproste (daleko od oka daleko od srca), a drugi su se sakrili iza zidova i grickaju savest uz obilne doze pink sedefastih pilula. Tada im makar na trenutak dan izgleda vredan življenja.  Svako vreme ima svoju generaciju izgubljenih, smo je neko toliki maler da se rodi na Bialkanu, u zemlji koja ovakve generacije izbacuje u serijama na svakih pedeset godina.  

Komentari

Komentari