Godine zapele u utrobi

Pa kažu – to ti je život, borba, i svatko samo otpetljava svoje probleme. Ne i ja, pomislim, ali ne kažem. Možda ponekad previše pričam, nesvjesna sebe, a znam da je mudrije češće šutjeti, čak i kad bi mogao nešto pametno reći. No, mnogo toga ja (ne)znam, pa (ne)upotrebljavam. Samo jedna od mana. Samo jedna od sjena na mojim zrakama.

Pa, kažu svi za drugoga, drugi za trećega…da je ovakav, onakav, da je svakakva. Čujem tu i tamo i o sebi svakakve 'ostatke' tračeva; od onih koji bi tobože htjeli da mislim kako je njihova iskrenost ispravna. A ja u glavi ne vjerujem nikom od njih i ništa me od toga ne zanima. Ne ogovaram nikoga, i ne marim za druge ni treće, ni nijedan redni broj njihovih gluhih telefona. Ko je bez grijeha, nek' prolaje prvi. O, kako bi divno svi zašutjeli! Obrazi bi im se užarili od srama kad bi se njihov lik našao na prozivci. Niste savršeni, ne…ni vi podmukli, ni vi manje iskreni. Već sam odavno otupila na gorčinu vaših usporedbi. Pa otkucam retke samo meni milih besjeda, s razumom il' bez njega… Valjda za one neke daleke, a tako bliske. Nikad neću stat'. Imam riječi u sebi ko beskonačan slap kapi svog beskraja. Razumjete li tračeri? Svaka vaša plitka, moja je dubina, mada nisam ništa čišća, ni ispravnija… Dapače, možda samo malo svjesnija svojih prljavština. I ne peku me godine ogrezle u grijeh, ja zaboravljam zlo čim izvučem iz njega poante. Pokušavam to naučiti i one najbliže… Vječno mi nebo šalje zlopamtila, da ih ispravljam koliko mogu. Ne za sebe, već za mir njihovih sanjanja. A godine zapele u utrobi tek ponekad na papir izbacim. Iako je i 'papir' postao više metaforički, a ovaj plastični izum s ukucanom abecedom sve češće se ljubi s jagodicama mojih prstiju umjesto kažiprsta i srednjaka sa kemijskom olovkom. Nema veze, mislim se…ionako sam izgubila mnogo toga istinskog iz sebe. Sjebat ću ja i robote, kad dođe njihovo vrijeme, ako ne za svog života, onda svojim nasljeđem. Kažem vam, zašutit će ptice rugalice i tračeri i tračerice…zašutit će i oni što gomilaju zlato tamo gdje ga ni sami ne vide. A krila će zadržati oni koji su šutjeli kad nitko drugi nije.

Pa će progovoriti godine iz utrobe, one mile i najnježnije, one zaboravljene i najbrutalnije. Da nam sude, da nas oslobode i optuže…s mirisom lavande poletjet će sjećanja ko smrtni dah pravednika. Ne zaboravite, dragi moji, nema pravednog nijednoga. Samo svjesnijih i nesvjesnijih, samo probuđenijih i uspavanijih. I apokalipsa će bit' tek zadnja metafora u beskrajnom svemiru naših sanjarenja. Kažem vam, ja znam da ništa ne znam. Sa zadnjim trotočjem zašutit ću mirna i spokojna sa svime što sam za života zaslužila i zadužila. Nek pričaju, ako ih veseli. Godine zapele u utrobi, ipak netko drugi mjeri.

Antonia Padovan