I nije baš da te nemam

I nije baš da te nemam. Naprotiv, uvijek si tu, redovno prisutna svugdje i u svemu, u svim mojim samačkim pokretima, u svim pokušajima, teškim naporima i mnogim traganjima. Zaista si tu ili, bolje rečeno, ovdje, u svim mojim noćima. Tvoja sjenka pleše po zidovima, tvoj glas se provlači kroz ovaj stan i dopire sa svih strana, iz svih uglova. Tvoji dodiri su ono što me blago zagolica, a ja se pravim kao da ne znam šta je, kao i ono što prostruji kroz cijelo moje tijelo.

I nije baš da te nemam, ovdje si u ovoj sobi, ispod ove postelje, ti je sa mnom gužvaš. Zaista ostavljaš mirisan trag u vazduhu, miris polja lavandi, baš kao onoga dana kada sam te prvi put ugledao. Ovdje si, prisutna u skoro svakoj mojoj misli, ploviš, provlačiš se, tvoje kretanje ima cilj, više ciljeva, te pogađaš duboko unutar uma, tako jasno i snažno, da ostavljaš neizbrisiv trag. Tvoji pokreti čine da moji budu lakši, bezbolniji, prostiji, sa više smisla i značaja. Tvoji pokreti nadjačavaju moje bolne pokrete, i čine da svaki od njih postane mnogo lakši, jer svakome od njih, svakome od tih pokreta, ti bi udahnula nešto veliko, nešto lijepo i graciozno. Činiš da moje boli i muke postanu premale i preslabe, da postanu nejake i nemoćne.

I nije baš da te nemam, ovdje si, opisana u riječi, u pričama, u mnogim redovima koji nešto govore, koji nose neku poruku i značenje. Zbilja, činiš da budu obogaćeni, prošireni, produbljeni, osnaženi, konkretniji, jasniji i posve značajniji. I nije baš da te nemam; naprotiv, dok koračam ulicom, stopu uz stopu pratiš me, korak po korak, kao sjenka, kao anđeo čuvar. Vidim te iza svakog ugla, u svakom prolazu gdje god korak napravim, ispred izloga, ispred fasada, ispred svega u šta se zagledam. Ovdje si, dok zore sviću, dok posmatram izlazak sunca koje se diže ispod horizonta, dok gledam oblake bijele i čiste, dok gledam plavetnilo neba sa Kalemegdana kod Pobjednika, i dok posmatram beskraj i daljine silne. Uvijek si ovdje, i dok pada mrak, a sunce lijeno zaranja ispod horizonta, i dok nasmijani srebrni mjesec počinje nebom da plovi.

I nije baš da te nemam, ovdje si i kad sklopim oči, kriješ se pod kapcima, i tada te vidim kao na filmskom platnu, igraš se, plešeš u svojoj vizantijsko plavoj haljini, izvodiš prelijepe pokrete, smiješ se, dok sve vrijeme blistaš okupana nekim neopisivim anđeoskim sjajem, kao što površina mora svjetluca na suncu. Nestvarna ženo, kako da kažem da te nemam, kad svaku noć te sanjam, vodiš me u nova prostranstva, vodiš me u staro Sarajevo, hodamo poljima lavandi, nasmijani i srećni. Vodiš me u nove svijetove, nove dimenzije, govoreći nove priče o nekom drugom vremenu, drugim danima, drugom životu, negdje tamo daleko iza horizonta, čineći me srećnim i ispunjenim. Bezgranično se proteže misao, da, ja te imam, živiš u meni, stvarna kao i uvijek, potpuno stvarna, a ne kao fikcija. Ovdje si, dušom svojom u duši mojoj, zajedno sa našom djecom, u tijelu mom, ispod kože, u krvi, u najdubljoj misli, u zjenici oka, na usnama, jednostavno si ovdje. I kako onda da kažem da te više nemam, imam te, imam, i niko i ništa mi te ne može i neće oduzeti, nijedna nevolja, nijedna daljina i nijedan rat.

Predrag Kisić