Foto: 
Diana F.

Ima svet kraja dva...

Neki od nas postoje u ovom svetu, onakvom kakav je. Čak i kad su skloni eskapizmu, maladaptivnom sanjarenju, fantazijama, vrhovi prstiju im I dalje dodiruju zemlju. Kad zatvore oči, vide druge svetove, a kad ih otvore, samo ovaj jedan, sa svim njegovim vrlinama i manama. Ponekad izgube kontrolu, ali najveći deo vremena su prisutni, pribrani i smireni. Svima daju drugu, treću, četvrtu, petu šansu da se iskupe. Mirno primaju udarce kad udarci dolaze od nejači, namučenih i onih koji se sudaraju i potom rvu sa sopstvenom senkom.

Neki od nas postoje u ovom svetu, ali ga ne vide na isti način. Celog života lebde, lebde, lebde. Kad zatvore oči ne vide ništa, a kad ih otvore, vide stvari koje mi nikada nećemo videti. Čuju stvari koje nikad nećemo čuti, sem ako ne budemo dospeli u istu situaciju. I nisu svesni šta čine, a žele da u svakome pronađu po delić sebe. Mogu se okrenuti protiv drugih preko noći, a da ne bude jasno kako i zašto. Zadaju udarce onima koji im poklone pažnju, nabijaju im osećaj krivice i pronalaze razloge da objasne zašto je ta osoba loša. Nemaju drugog načina da osete svet oko sebe, onako kako ga drugi osećaju. Većina njih to nikada neće ni moći.

Kad se i jedni i drugi sretnu, isprva je sve u redu. Hej, pa poznajem nekoga ko nije kao ja. Mogu da naučim od njega nešto što nikad nisam znao. Videću nešto što nisam mogao da vidim. Otvoriće mi se oči prema potpuno drugom svetu, spoznaću tuđu bol i učiniću sve da je ublažim. Ako mogu nekako da pomognem, pomoći ću. Ako mogu da pružim ruku, pružiću.

U početku je sve dobro. Idealno. Ma, savršeno. Onda ovi drugi počnu da sumnjaju u ove prve, da ih posmatraju kao neprijatelje, diktatore, kao sam prikaz Nečastivog, lično. Ovi prvi ne znaju kako da se nose sa takvim stvarima. Mogu da odbace toga koji je krenuo u hajku, no zbog čega bi to učinili? To nije u redu, to je netolerancija, to je iživljavanje, to je pravo jačeg. A šta uraditi umesto toga? Ah, da, tu je ono čarobno „Sve je do mene, ja sam kriv.“ Tu su one noći kad u četiri ujutru sa zida čkilji nekakva žućkasta lampa, a oni i dalje sede budni, misle da li su nekoga povredili, te kako mogu to da promene.

Neko pokidane lance ponovo vezuje, učvršćava, nesvestan da ponekad umesto alatki za zavarivanje ima samo ižvakane žvake, te da će pad biti još gori, bolniji. Neko ih kida dalje, golim rukama, svom snagom. I ko je sad tu najslabija karika?

Ima svet kraja dva, što bi rekao Bajaga. No, nisi na jednom ti, a na drugom ja. Na jednom smo mi, na drugom su oni. Prosudite ko je ko.

Komentari

Komentari