Foto: 
autor nepoznat

Individua i ličnost

,Tipičan oblik života treba shvatiti kao sinonim za modu, odnosno za niz vrednosti koje pripadaju određenom staležu koje pojedinac prihvata upravo zato što sam nema snage da izgradi vlastiti značaj, posebnost, istaknutost"

(,,Književnost i komentari", Slobodan Vladušić)

 

Slobodan Vladušić pravi razliku između ličnosti i individue. Individua je, po njemu, osoba koja ima finansijsku obezbeđenost da bude nezavisna od drugih. Ličnost je, pak sa druge strane, neko ko, pored finansijske sigurnosti ima i duhovnu ispunjenost. Neki stav o sistemu života, o tome da li je nešto crno ili belo.

Smatra da ljude u današnjem sistemu deklarišu po etiketama samo zato što govore svoj stav o onome što vide. Ličnost će uvek biti neko ko zna zašto je država prgava. Ličnost će uvek biti osoba koja se ne buni da kaže, ako je nešto žulja. Dok će, sa druge strane, individua biti ta koja će da ćuti onome što vidi. Ne zato što mu ne smeta, već zato što nema jasan stav o tome šta je njemu bitno. Individua će da se deklariše po tome šta je trenutno "moderno". A moderno je ono što država kao Megalopolis deklariše kao ,,urbano".

Urbano je ono što trenutno svi koji su u trendu treba da prate, i da svoj zarađeni novac troše na to. Ko je rekao da se moderno može meriti novcem? Pa upravo Megalopolis, koji zdravim i pravim ljudima govori da treba da se odreknu slobode i žive u zatvoru nazvanim ,,reality show". Taj shou nema ništa od realnog sem granica u vidu zidova koje se smatraju vrhuncem ideala 21. veka. Dakle, slobodni judi, koji su se vekovima borili za istu slobodu, svesno pristaju na zatvor koji će da gleda hiljade ljudi i pritom to smatra sasvim normalnim.

Šta je onda u ovom svetu ludila normalno? Pa isti ti zarobljenici koju su slobodu dali za malo popularnosti, a da ih pritom čeka, negde van, život. Gubi se granica između živog i mrtvog. Gubi se granica imeđu dobrog i zlog, i dobijamo ljude željne novca. Dobijamo ljude željne moneta koje će da kupe svaku marku koju je nametnuo Megalopolis i njime dokažu nivo svoje pismenosti. Pismenosti u vidu obrazovanja koje će naša deca da upijaju, ne znajući za Ničea, ne znajući za Adorna, za Stendala, za Tolstoja. Za svim onim za čim smo ginuli čitajući ih i ostajući bez daha pred rečima velikih umetnika. Sada se taj jaz lomi i pretapa u logor nazvan ,,reality show 21. veka.

Gde su ljudi koji su ginuli za naše književnosti? Gde su Bojići, Petrovići i Vasiljev koji su ,,u krvi do kolena" (,,Čovek peva posle rata", D. Vasiljev) opevali naše stradale? Gubi se nit narodnosti. A kada se gubi narodnost, gubi se i jezik koji je osnovna funkcija i pečat (pečal) naroda. Gubi se narod. Narod koji samo ,,gasne u magli i memli" (Ko sam? Šta sam?, Sergej Jesenjin). Daleko, izgubljeni narod u nadi i žeđi ka boljem sutra.

 

U nadi da će njihova deca izučiti škole. Da se neće obazirati na ,,Versace" i ,,Pandora". Da će želeti istrajno i hrabro, jer je to ono istinski što se traži. Ono vrhovno, i ono ljudsko. Ono primarno i ono merodavno. Da će izbeći Megalopolis i igrarije. Da će poželeti dobro i časno. Da će za ženu uzeti poštenu, a ne isilokolisanu i napućenu koja se pita šta je život? Već onu koja život zna i poznaje i koja ga je iskusila putem oca i brata, i želju ima da ga prosledi narednom. A ne da svoje znanje daje zalud ovcama i krmadi koje jezika ne znaju. A brste njino i biće tu dokle gazda to poželi.

Do toga smo spali, hrleći ka velikom i dobrom. Dospeli do malog i ništavnog, okrećući su se izvornim i lepim, a ne videći lepo u sebi. Bežeći od sebe i sebe i sličnom, bežeći od bližnjeg i porodičnog, došli smo do parova i razmera koliko je nešto veće po tome koliko je teško u zlatu.

Komentari

Komentari