Foto: 
Art by Jadranka Bežanović Sovilj

Ja, umetnik

Sećam se slika koje su me vodile u druge svetove. Sada, kada u ovim godinama, koje smatram samo iskustvenim doživljajem, pomislim na ta česta putovanja stazama mašte, ne mogu, a da ne budem svesna tog silnog bogatstva koje se tu skupilo. I sve ima smisla. Svakim sadašnjim momentom ja mašem tim bogatstvom, ali ne da bih se hvalila pred malobrojnom, ali pravom, divnom publikom koja gleda film mog života i doživljava ga kao umetničko delo, već kao zreo umetnik koji zna kako, zašto i kuda vode te zlatne staze proživljenog, često bolnog i nerazumljivog sveta zvanog stvarnost, koji je morao da se desi. Mogao je ceo život da mi prođe sažet u reči “zašto”, ali, izgleda da neće, jer, ja kao umetnik imam šansu da se svim ostalim telima , osim fizičkog, premestim u one svetove koji, na kraju, svima pripadaju, ali nisu svima dati da se lično spoznaju. I čemu onda pitanja šta je smisao umetnosti, čemu služi umetnost, da li ima vrednost, da li je ispravno to što stvaram? Ja, umetnik, više ne razmišljam o tome. Izvrćem kožu, cepam snove, cedim natopljene zavoje, čistim rane, perem savest. Ja, kao umetnik, sve mogu. Nema ni samoanalize, ni samokritike, ni sinteze, samo, jednostavno razumevanje sopstvenog bitisanja kroz stvaranje i radost zbog toga. Zato su rane izvor inspiracije, zato i svakodnevni život nije običan, stalno se nešto otkriva, precrtava, prekraja, lomi ili nadograđuje u sebi i zbog toga što ja jesam, stalno sam izazvana da nešto stvaram. Da, sada nema pitanja, iako ne mogu sebi sve da objasnim, zato nema sumnje, a možda bi trebalo, ali ja više nikoga ništa ne pitam, ne tražim, niti od bilo koga očekujem potvrdu moje umetničke vrednosti! Lep je to osećaj. Predanost smrti ili snu, pomirenost bez osude, ljubav u biti sopstvenog gliba, prihvatanje sebe iznad svega.

Komentari

Komentari