Foto: 
autor nepoznat

Jutro

Mirno je. Mirna sam. Loš osecaj od sinoc je nestao. Da li zbog muzike, da li zbog rem faze. Kofein me gleda kao spasilac, ali nije mi toliko neophodan. Sto je dobro. Naučila sam sebe da se dovedem u red uz pomoc vode I šećerne štangle. Uživam u jutru. Tako je sporo ovo nedeljno jutro. Ovo su stvari za koje mogu sa sigurnošcu da kazem da volim. Zivim za njih. Ona me nikada nece izdati. Nadam se samo da neće doći vreme večnog pomračenja sunca. U tom slucaju ne znam koji bi moj stav o jutrima bio. Ali, ko ce sada razmišljati o tome. To je tako daleko. A ja sam tako mala. Ostavljen gorak ukus u ustima. Po ko zna koji put, a svaki me iznenadi. Volim to. Volim da volim. Volim da volim stvari u koje sam sigurna da će biti tu I sutra. Bojim se jedino šta će se dogoditi ako jednom dođe dan da ne mogu sebi da kupim 100g kafe. Da li ću je I dalje voleti iako ne mogu da je konzumiram? Neka to ostane otvoreno pitanje, mada sumnjam. Ne treba mi ono što ne mogu da imam. Ne volim da zavidim. Zadovoljna sam onim što imam, koliko god to bilo. Ali šta ćemo sa onim što želim, imam, ali se bojim da ga zadržim, jer se bojim da će jednog dana nestati? Ostati sam tokom vožnje da zauzmeš ceo kabriolet, ili ustupiti mesto simpatičnom biću?

Ne volim da grešim. Ako me nešto brine više od gubitka jeste greska. Ne osecam se dobro ako pogrešim u proceni situacije, ljudi, vremenske prognoze za današnji dan. Uopšte nisam tada raspoložena. Verujem da je nas pračovek imao sposobnost da se trgne iz sna kada oseti opasnost. Ja nisam u stanju da procenim da li napolju sija sunce ili pada kiša. A pračovek sa razlogom ima prefix –pra. Znaci da je bio pre nas, nesto prošlo, s početka. I on, kao takav, je bio sposobniji od mene, njegovog potomka. Da li neko ovde uviđa oksimoron? Da li to I ostali imaju? Ili sam, opet, samo ja u pitanju?

Volim kako se svetlo preliva na mojoj terasi. Evo ga opet ‘’mojoj’’. Nije ništa moje, niti tudje. Mogu samo cigle da budu moje ili kupljene, ali prostor koje one ograđuju nije kupljen. To je nemoguće. Kako, zaboga, kupiti prostor? On je bezobjektni. Nema privatno I državno. To je samo prostor. Mogu trenutno ja da ga koristim, a sutra neko drugi. U mom slucaju to će se I desiti, jer zivim u domu. Nije za devojčice, mešani je. Mešano meso, da. Mala ustanova sa nekoliko soba I malo momaka. Uglavnom su devojke zaposele prostorije za obitavanje. Emancipacija I jednakost, nema šta. Samo sto u mom domu, to nekako nadvladava muskarce. Pod ‘’to’’ mislim na ženski deo, jer zaista jesu novi oblici života- naučene da prezivljavaju u svakakvim uslovima, kao predatori, znaju zašto su ovde. Ne mogu da grešim dušu - i ja sam jedna od njih, ali sam mislila da sam prva u tome. Kada sam došla ovde, ispostavilo se da grešim, ima nas jos! Ali, ta ‘’jednakost’’ nešto mi nije dobro odradjena ovde. Ovde žene jedu veći deo hleba. I to malo momaka što ima, mukice, neprimetni su. Ima poneki pevac koji se oglašava kada ulazi u dom, ali ovo ostalo - klasičan oblik mukica. Mukica - osoba koja je dobra, ali uvek ima neki manjak u predelu lica, tela ili mozga. Mukica - većina ih je takvih ovde, od manjine od ukupnog broja. I kao takvi, jedva se čuju da dišu. Mukice.

Sunce sad već nije toliko jako. I dalje želim da osetim toplotu na licu, ali tako je lepo ovde. Volim da provodim jutra sama. Osecam se ispunjeno. Tada sam najnezahtevnija. Sve mi prija, I pokušavam od crne tečnosti da napravim svoj totem kojem se molim, jer me usrećuje. Molim mu se svako jutro, I pozdravljam ga, a on me ispunjava.  Pomaže mi, ako ništa drugo. Poštujem ono sto me ispunjava I obraća pažnju na mene. Osećaj je dobar. Napokon malo I pozitivnih stanja. Premalen je predeo oko srcane komore za loše vibracije. A opet im dozvoljamo da se ušunjaju kad im je volja. Poradiću na tome. Suviše su lepa jutra kao ova za takav luksuz od negativnih energija.

Novi memento- vežbati održavanje ovakvog stanja. Prija mi. Ne želim da ga pustim. To je za sada moj kanap za bolje o kojeg se držim. Odlučujem da se neću pustiti.

Komentari

Komentari