Foto: 
liz west

Ko si ti...?

Ko si ti, svetlosti nebeska, ko si ti, snago lavovska i srećo nezemaljska? Ko si ti, vrlino, lepoto, cvete, korenu svega dobrog? Ko si ti, pesmo, himno, harmonijo renesansnog realizma i fugo baroknih orgulja? Ko si ti, hramu, bogomoljo, zdanju, oltaru na kom se prinose žrtve u tvoju čast sa osmehom i sa suzama i nikad i uvek? Ko si ti, tugo, očaju, noći bez meseca, mrtva zvezdo ugašenih kosmosa i prestanka vremena? Ko si ti, koplje, maču, nožu, strelo zlatna, nevidljiva što ubodeš i pokosiš bez bola, a bolno? Ko si ti, dahu, znoju, dodiru, seme života što seješ telom, ali dušom? Ko si ti, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, sudbino jedina izvesna, a neizvesna, sramna, uzvišena, oplakana, opevana, dočekana, neostvarena, trenu, a večnosti?
Ko si ti, ako nisi ljubav?

Olga Tomović

Komentari

Komentari