K’o zadnji preživjeli

U prosjeku pet puta dnevno viknem “naslov“, ali ga ne zapišem, a kamoli da otkucam cijelu temu koju zaslužuje. Zatomljujem u sebi neke nedavne duhove što bi još mogli da me iskasape... Kad bih im dopustila. Ali ne dopuštam. Marširam k’o najzanosniji uragan u jeci njihovih aplauza. I drži me. Dok ne poletim opet u jačinu svojih naslova.

Za hrabrost? Ispušenih par dimova nakon neprospavane noći ludila, pa skori odlazak u grad i ono upućeno majci na vratima „ne znam kad se vraćam“. Kažu da opet živim k’o da mi je osamnaesta, a ja im kažem da živim umjetnički – dan za dan. Drugima pričam da je to faza, dok ne zaspu nostalgije, što još nekad noću požele da me guše. Al’ ne dam se. Nadvladala  sam ja i gušenje, još u onim napadima panike u nezgodno vrijeme mog prelaska iz mladosti u zrelost (ili obratno). Možda sam se prije zamarala “bitnijim“ temama, pa nekima postajem dosadna. Sasječena od svojih naslova. Ali jebi ga... Ovog puta NISAM SAMA SEBI ISPRIKA, VEĆ ONA, A K’O DRUGI NEGO LJUBAV. KAD PROĐE, OSTAVLJA RUŠEVINE RAVNE NUKLEARNOJ KATASTROFI. A JA UVIJEK K’O ZADNJI PREŽIVJELI pale euforično i zaneseno počinjem odmah saditi novo cvijeće u pepelu gdje su nekad bile zelene trave; krojim oblake, i sunce, i zvijezde iz sjećanja na sjećanje na njih... I tako danima, junački bivam jača sama od sebe i nikog ništa ne pitam. Moji su drugovi svi redom izgubljeni individualci, valjda naslovi svak za sebe. Oni su tu samo da me nose, kad ulica odluči otežati korake u nenadanom momentu zore. „Idemo kroz tunel“ – i svi idemo... Ne jebe nas pomisao na gušenje, niti što s druge strane možda čeka posve druga nijansa te iste zore.

Suze ne puštam, ako koga zanima, ni na čas. Rekla sam vam, i da sutra bude stvarni kraj svega, ja bih ostala spokojna. Ja bih ostala bez kajanja. Tražim balanse svog mira i nemira samo u svojim grudima. Tu sam za sada “zapela“, jebi ga. Slušam svemir, k’o što sam ga uvijek i slušala, pa ne brinem što na dnevnoj bazi prohuji bar pet naslova, a nijedan ispisan. Uvijek je sve baš onako kako treba biti, koliko god mi to ne vidjeli. Odgovori na naša “zašto“  često dođu, po našem mišljenju prekasno... No nije to. Dođu na vrijeme, k’o i sve, jer samo svemir zna kad smo spremni na koje lekcije, a kada na pouke. Meni je sada vratio lutanje. I ja pičim dalje, ne brinem. Proći će... K’o i sve. Treba izvuć ono najbolje. Lako ćemo za naslove.

Antonia Padovan