Foto: 
Dagny Mol

Komšijina živina i ja

Da, ja živim u gradu, i to gradu koji se smatra većim gradom u državi. Ali, to ne smeta da meštani mog grada imaju pune svinjce i kokošinjce.

Dobro me je imati za komšiju. Možda to misli jedan od mojih komšija, koji ima živinarnik pun pataka, gusaka, ćurki, kokošaka, a sitniju perad neću ni da nabrajam. Njegovo dvorište je puno perja i paperja, a zvukovi kokodakanja, gakanja, pućpurikanja i groktanja su stalni i neuvežbani orkestar kojeg nije prijatno slušati, naročito u popodnevnim časovima kad se čuju, rekla bih, zvuci skoro besnih životinja. Ima on i svinje po deset do dvanaest komada svake godine, a ima i vepra. Pre neku godinu izašao je njegov vepar na ulicu, svi smo ga jurili, noseći alatljike, ko motiku, ko ašov. I ništa, dok ga puškom ne upucaše.

Miomiris, nefiltriran, prirodan, direktno iz svinjca, zatvara i komšijske i moje prozore i ovog leta, a zatvaraće ih sve do kasne jeseni, sve do svinjokolja. Inače, sve ja to, kao njegovadrugakomšinica po redu, ne zameram. Više ga razumem, meso je skupo, pa neka se svako snađe kako zna i ume.

Sve bi to bilo podnošljivo, da njegova živina ne dolazi kod mene u baštu, kljuca i gazi cveće i izbacuje iz creva nepotrebno. Svežeg, razbacanog živinskog đubriva i perja mi je previše. Sva moja bašta je mekano nađubrena svežim izmetom i travnjak i most  (inače, imam i kanal i most preko kanala u dvorištu).

Pri svakom pogledu kroz prozor ili izlasku na terasu dočekuje me sledeća slika: guske labudice kao krupne pahuljice, bele se po mom zelenom travnjaku. Još ja da se preobučem u guščaricu da uzmem štap i pletivo pa da šetam, štrikam i pevam kroz belo jato, eto spontane pastorale, uživo, kao kod velikih majstora. Ali umesto guščarskog štapa pozovem Biserku, razgalamim se po dvorištu, jureći i mlateći s metlom u rukama i vrišteći  „Iš, iš guske jedne glupave“, a moja keruša, Biserka, srećno juri, a ne zna ni koga juri. Da li priglupa ili predobra ne znam. Važno je da je lepotica pa nek ide život!

Moj komšija se ne ljuti što ja psujem na sav glas i njega i njegov zoo vrt. I kad mu lepo kažem da mi smetaju njegove dobro uhranjene koke, patke i sve ostalo i zamolim ga ih ne pušta iz dvorišta i da im poseče krila, on to razume i tog momenta istinski hoće to da uradi ali kad se okrene on zaboravi šta je obećao, i tako nekoliko proteklih godina.

Inače, komšinica koja stanuje između nas, baba Juliška, ona ima bogat i uređen povrtnjak. Uđe perad i kod nje, izbuši joj zreo paradajz, a ona pokupi taj paradajz i pobaca ga ispred kapije tog našeg komšije, iz protesta, kao znak ljutnje, pokušava da svoju besnu energiju izbaci, a i da komšiji stavi do znanja da smiri živinu. I tako godinama.

Imala sam ja i alternativne metode, kako se osloboditi komšijine peradi. Jednom sam organizovala da dođe čovek kome je hobi gađanje vazdušnom puškom, da upuca šta god ima krila, a nađe se u mom dvorištu i da nosi ulov kući. Kad je moj muž to saznao, umalo on mene nije upucao. Onda sam stavljala na most prepreke ali morke prelete, a patke i guske preplivaju kanal, samo kokoške ostanu iza. Pa jezet babe Juliške, postavljao dodatnu ogradu u visinu, i ništa nije pomoglo, i dalje mi se dvorište beli od belih koki, belih pataka i gusaka, i po koje sive morke tek da tufnasto razbije beli leteći tepih po mom dvorištu.

Ne bi se on, komšija, ljutio da prikoljem po koju ćurku ili pevca, da ih spremim za nedeljni ručak. Mada, ima on sreće što ja ne smem da pipnem odraslu živinu, a tek što ima sreće što ne jedem meso. Da sam ja mesojed, prevladala bih strah i hvatala živinu sve pevajući.

Komšija i ja se ne svađamo, uvažavamo se i lepo komuniciramo, razmenjujemo rasade cveća, baš lepo živimo. Jednom je i njegova velika, keruša, vučjakinja ujela moju kerušu i tako ju je žestoko ujela, da sam ovu moju lepoticu nedelju dana vodila da prima injekcije i da joj veterinar ispira ranu. I od tada se moja Biserka, plaši pasa. Konstatovala sam joj duševno mentalnu traumu, a nemamo psećeg psihijatra u gradu, a nema više ni moje pokojne babe da joj salije stravu i oslobodi je strahova. Komšija nije izjavo ni žaljenje, niti je pitao kako je moja ujedena Biserka. Nema veze, posle toga je moj muž palio neku suvu travu, a vetar se razduvao pa je tom, istom komšiji vatra, sasvim slučajno, izgorela mlad voćnjak. Šta da radimo, oko za oko, voćnjak za kerušu. Nego šta da mu spremim, onako spontano iz nevezanog, kako kažu pravnici, za ove nevolje koje imam od njegove živine? 

Komentari

Komentari