Foto: 
Miichael Moore

Konkretno

Kad ustanem iz kreveta, prvo što me dočeka je misao kako pregurati dan. Loše plaćeni poslovi, neredovne plate, obaveze ne kasne nikad, potraživanja od strane države stižu i pre nego što im je vreme, kontrolori, komunalci, policajci. Gde god da se običan čovek mrdne neko ga kontroliše da li je sve svoje obaveze ispunio, da li je sve što je trebalo platiti platio. A od čega? Nemam kome da kažem: “Nek vam plati moj gazda, onaj što mi duguje dve godine poreza i doprinosa, onaj što mi još nije dao bednu platu za maj mesec prošle godine! Evo vam njegova adresa!” A onda, čak i da ima ko da me čuje, od čega da mu naplate? On je dizao basnoslovne kredite, sve stavljao pod hipoteku, zajmio, dugovao, ko zna šta sve još. Njegovo odavno ništa nije. On se i svoje savesti davno odrekao, što ne bi onda i mene! A on, to je samo jedan u nizu takvih poslodavaca. Ako te redovno plaćaju, onda te kinje i nabijaju ti tenziju i obaveze do prsnuća. Krv samo što ne piju. Čudi me da se ne zakače ko pijavice na žile ovog naroda, da i to malo života iz njega ispiju. Neću o politici. Ali hoću o životu, o društvu, o sistemu, o vremenu u kojem smo zaglavili svi. Osiromašeni, obespravljeni, na svakom koraku poniženi i svedeni na roblje, životarimo. Ovo je priča prosečnog, zdravog čoveka. A šta je sa onima koji su bolesni, hendikepirani, drugačiji, skrajnuti iz društva kao beskorisni ili nedovoljno korisni malom broju bogatih i moćnih? Oni su ostavljeni na milost i nemilost svojoj zloj sudbini. Kad smo prestali da budemo ljudi? Čini mi se da znam. Onda kad su nas poterali kao ovce da se koljemo medju sobom. Beše li to ona stara politika “zavadi pa vladaj!”? Mnogo mi liči na to. Kasno. Nezarasle rane bole nas i danas. Goli i bosi, gladni i žedni, tumaramo ovim svetom u potrazi za malo života dostojnog čoveka. U tom metežu, malobrojni, bez savesti i skrupula, oteše nam i ono što smo imali. Od tada pa nadalje mi živimo od obećanja, od izlizanog i sramotnog “biće bolje!”. Polako nas obeležavaju, da uvek znaju gde im je brav. Oduzimaju nam sistematski sve ono što smo sticali kroz vreme, oduzimaju nam civilizacijske tekovine. Zdravstvo je podredjeno imućnima. Školstvo je podredjeno imućnima. Pravo na rad postoji na papiru. Vratili smo se daleko unazad, u vreme pre radničkih pobuna i revolucija. Znam, sve se menja! Neka. Stvari treba da se menjaju. Ali, zar ne treba i naša svest da se menja? Zar ne treba život običnog čoveka da bude humaniji, lepši, sa više mogućnosti? Šta mi to radimo i gde mi to idemo ako uništavamo sam život? Nemam rešenje. Ne znam ga. Znam samo da nemamo prava da živimo u ovom svetu praveći se da ne vidimo šta činimo sebi i drugima svojim mirenjem sa onim što ne valja. Nisam za agresiju! Nemojte, molim vas! Samo ćemo opet brojati mrtve i lizati rane. Samo budimo budni i bunimo se protiv neljudskosti i nepravde na svakom mestu. Ne ćutimo! Tražimo bolje za sebe! Tražimo da se menja ono što nije dobro! Menjajmo prvo svoju svest. Probudimo se, otvorimo oči i hrabro pogledajmo istinu. Nije nam dobro. Gradimo bolje. Možda nećemo uvek pogoditi pravi put. Možda ćemo padati i ustajati. Ali, molim vas,  samo se nemojmo sahranjivati i zakopavati u malodušnost!

Radojka Rea Sartori

 

Komentari

Komentari