Kosmički izazov

Nije to jednostavno objasniti i čak je, a usudiću se da kažem, prava smjelost upustiti se u to objašnjavanje, kako se piše. Naći se pred izazovom, nije samo prihvatiti ili odbiti igru, ako je to igra uopšte. To znači pasti u iskušenje, u nedoumicu, to znači početi sa preispitivanjem, biti oprezan prije nego se upustiš u bilo šta, ali biti i zahvalan, jer to ponekad biva, kao kada vas sile univerzuma izazivaju na dvoboj, pritom vam dajući ravnopravnu snagu i moć kojom biste raspolagali pri obračunu. Pošteno, zar ne?

Tako je uvijek kada se nađeš pred praznim listom papira, pred tom vječnom bjelinom koja se uvijek i iznova pojavljuje, izbija odnekud, i posle stotine hiljada ispisanih riječi, ona, ta čudesna bjelina, kao da po ko zna koji put vaskrsava pred vašim očima, i upućuje vam izazov. I nekako, u takvim trenucima, kao da su i misli poput tog lista papira, prazne i bijele, bez ijednog jasnog traga nečega. Ako prihvatiš, ne znaš kuda bi moglo da te odvede, to iskušenje, ta nepoznata silna vodilja što plijeni i osvaja nešto u tebi, nešto oko tvoga srca, u samoj duši.

Nikad ne znaš šta bi moglo da te dočeka, nikad to nisi ni znao, kuda će prva misao i prva riječ, stvarajući prve redove, da te odvedu, u kom pravcu, ka čemu. Nikad ne znaš šta se krije negdje tamo, nakon nekoliko redova. Koja je to nova misao, koje je to novo saznanje, novo otkriće? Hoće li te obradovati, pa rasplamsati tvoju stvaralačku strast i tako te odvesti do kreativnog zanosa u kome ćeš dosegnuti do samog vrhunca zadovoljstva, koje slobodno može da se usporedi sa najboljim orgazmom? Ili će da te odvede do neke mrtve tačke, tamo gdje se ništa ne dešava, ne miče, gdje ništa ne postoji, ne obitava nijedna misao, nijedna riječ, ni slovo, ništa? Šta ako te odvede do razočarenja, do još veće praznine od one pred kojom si se nekoliko trenutaka ranije naša? A ti znaš, znaš da negdje u tebi, negdje u tvom malom svemiru žive rođene i stvorene žive riječi živih i stvarnih stvari. Ti znaš da ima nešto što otkriti moraš, i kad otkriješ, to moraš osloboditi da živi, prenijeti na bjelinu lista papira i tako, ne samo osloboditi iz nepoznatog i nevidljivog, dalekog i mračnog postojanja u beskraju, već i omogućiti samim tim da se preseli u vječnost, zauvijek obilježeno tvojom rukom, tvojom dušom, mišlju i srcem.

Ali ti ipak ideš, prihvataš izazov, upuštaš se u nova prostranstva, kao da bježiš od nekakve tjeskobe, i stvaraš, oživljavaš još jedan svijet koji je jednog negdje davno stvoren i rođen, ali je čekao na tebe, čekao je da svojom magijom učiniš ono što niko drugi osim pisca ne može učiniti, i ti si neizmjerno srećan kada to uspješ, ne samo radi svog zadovoljstva i osjećaja koji može da se poredi sa orgazmom, kada jedan pisac nakon kreativnog, stvaralačkog zanosa iznjedri još jedno djelo, već zbog toga što znaš koliki je značaj tvoje pobjede u dvoboju na koji je te je sila univerzuma izazvala.

Tvoja snaga i tvoja sreća bude ponos u tebi, ali ne, ti nećeš biti jedan od onih koji sebi dopuštaju da se umisle, ne, nadmenost nije tvoj stil. Ti ćeš s osmjehom na licu i toplinom oko srca, kad se sviješću vratiš u ono što zovu stvarnost i realnost, biti onaj koji će podijeliti silinu i snagu božanstvene energije veličanstvenog kosmosa koja je tebe obasula, i time učiniti da još neko, da još mnogi osjete tu snagu i silinu, da osjete sreću i zadovoljstvo, primajući to kao jednu vrstu blagodeti.  

Predrag Kisić