Foto: 
Ludovik Bertron

Kutija sa dragocenostima uzmeđu plime i oseke

U svakome od nas, nalaze se dva mora: jedno more sličnosti i drugo more različitosti. Između ta dva mora, nalazi se usko parče kopna. To kopno predstavlja naše pravo lice, odnosno sve ono što pokupimo što more različitosti i more sličnosti, zajedno sa školjkama, zvezdama, meduzama... zadrži,  kada se iz plime, povuče u svoju oseku. Nešto od toga nas opeče, nešto ujede, na nečemu se posečemo, neverovatnom i sjajnom se divimo... Tako, svakog dana skupljamo. Nešto zadržavamo, a nešto odbacujemo. Naravno, zadržavamo ono što nam se svidi, otvaramo svoju kutiju za dragocenosti i dodajemo „ulov“. Tako godinama. Kada napunimo kutiju sa dragocenostima, možemo da je otvorimo i pregledamo šta smo sve „pokupili“.

Ali, pre toga, mora nešto važno da se uradi. Ne možeš tek tako da otvoriš kutiju kao kada radiš obične stvari: to je poseban događaj. Zato on iziskuje da se naznači, da se najavi. Zbog toga, pažljivo, vrlo pažljivo, uzmem kutiju, stavim je na dobro očišćen stočić, pređem drhtavim rukama preko poklopca kutije, levom rukom držim dno kutije, a desnom otvaram poklopac, duboko udahnem i izdišući, izgovorim: „Gospode Bože, pomozi!“

Pozivala sam ga da mi pomogne u nečemu, očekujući da to uradi, ne pomišljajući da On ima drugačije rešenje i da je On, kao Stvoritelj, odredio već unapred, prilikom našeg rođenja, kakvu ćemo sudbinu i kakav životni put imati. Da li se, pitam se, molimo, jer ne verujemo? Ili ne verujemo, pa se molimo?

Ja sam bogobojažljivo stvorenje. Ne znam sva pravila molitvi, ali jedno sam čula i upamtila. Treba se moliti za nešto što želiš, ali ne treba očekivati da ti se molitva bezuslovno ispuni i ako se ne ispuni, ne smeš se obeshrabriti. To ne znači da Bog ne postoji ili nije čuo tvoju molitvu. Boga treba moliti, ali mu prepustiti da uradi onako kako treba i kako je pravedno, pa makar pravedno bilo i da se ne ispuni molitva. Posle toga, treba i dalje verovati i moliti se. Kada se molba usliši, treba se Bogu zahvaliti, ali i kada se ne usliši, treba se takođe zahvaliti.

Molim se da mene i druge pravedne i grešne Bog voli, da sve naše molitve primi i ispravi naše greške, kako bismo po njegovim zapovestima živeli – i kada to izgovaram, pitam se da li svako od nas može bez straha da izgovori te reči, kada se zna da se u ovoj zemlji dugo od jednog čoveka pravio idol i da kao takav još postoji u srcima i svesti pojedinaca. Moja generacija i desetak pre mogu, jer nismo u to vreme bili ni rođeni, ali naša vera obuhvata ljude koji su se takvom idolu klanjali, a danas su potisnuli iz prvih  redova stare vernike prilikom liturgija i službi. Ali, zato verovatno postoji onaj deo molitve gde se moli Bog da ispravi naše živote i usmeri ih prema zapovestima.

Svoju veru shvatam ispravnom i svesna sam moći molitvi. U stalnom traženju pomoći od Boga da mi očisti misli, da nas izbavi od zla, bolesti i nevolja, nalazim snagu i novi podsticaj za ispravnim putem.

Nisam sklona da različito gledam ljude. Pogotovu ne želim nikome nevolju, zlo i bolest, jer sam ubeđena da samo bolestan um može to drugome da poželi. Jedno od pravila u našem domu, na osnovu kojih su nas decu, vaspitavala majka i otac je njihovo stalno ponavljano pravilo da ne želimo drugom ono što ne želimo sebi. U svakom od nas, postoje dva mora i usko kopno između njih. I svako, i Vi i mi, imamo svoje kutije za dragocenosti. Treba pažljivo rukovati sa njima, jer se unutra nalazi naša duša i alat za komunikaciju dragocenosti. Svako od nas ima svoje molitve, svoje želje i Anđele čuvare.

Molitvama se ostvaruje i komunicija sa stvaraocem. Kada se molim, nesvesno gledam uvis, jer se veruje da je On gore, iznad nas, besmrtan i nepogrešiv i sveznajući. Često visinama odjekuju naša pitanja: „Šta da radim, Bože?“, kao da pitamo prijatelja za savet. Odgovor od njega ne dobijamo istog trenutka, već kroz vreme, kada dođe vreme za to. To mogu biti neki znaci „kraj puta“, predosećaji, instikti ili  neka  reč koju pročitamo ili neko izgovori, a nas uputi na ispravno delo. Slanje poruka kroz etar u tihoj i pokornoj molitvi, ima psihičku moć, rasterećuje i pribavlja mi novu snagu.

Primetila sam da mi više odgovara jutarnja molitva, jer me tokom celog dana podseća na moja stremljenja. I svest i podsvest su podređeni tome. Tako ga i češće pozivam da komunicira sa mnom. Tako sam češće utešena, mirnija i sigurnija da ću uspeti u svojim željama koje se ne ostvaruju mojom, već Njegovom voljom, ali ne bez truda jer On nagrađuje naša dela ili kažnjava naša nedela. Uzalud se neko moli ako ništa ne uradi. Zato se u narodu i kaže da ništa ne pada sa neba ako se ne pomučiš ili nemaš miroljubive namere.

Želim da kažem da verujem da nešto, što je stvorilo živa bića, planine, reka, mora i svu vasionu, postoji i da ja verujem da to postoji. Kada ne bismo verovali i bojali se božje kazne, na zemlji bi vladao haos. Mada, grešnici stalno izazivaju nesreće, ratove i razna stradanja, a onda kada se dogodi katastrofa, opamete se i sednu da razgovaraju. Nikako da shvate poruku Svevišnjeg da prvo treba da komuniciraju, vode rasprave i da se na taj način sporazumevaju. Kada rade pogrešno, Bog kažnjava i dužne i nedužne, jer je toliko ljut da se svaki put pokaje što je stvorio čoveka. Ali, opet se umilostivi gledajući patnju, slušajući molitve, plač i vapaje...tako „u vekove vekova“.

Ne pitam se ko je stvorio univerzum, odnosno da mislim da je On univerzum, moža mu pomaže Mesec, koji mnogo utiče na život ljudi, rotaciju, na plimu i oseku... U ovom trenutku, pet sati je popodne i čuju se zvona za večernju službu. Shvatila sam to kao potvrdu mog shvatanja i poimanja i prekrstivši se, sklapam ruke i šapućem: „Verujem!“.

Komentari

Komentari