Foto: 
jakub

Leona i Kenedi - Dve nerešene priče

Svakome može da se dogodi da bude žrtva napada. Nasilje je postalo deo naše svakodnevice. Tuku se deca u školi, tuku se navijači, tuku se bračni parovi u komšiluku, prodavci na pijaci, starlete u „Parovima“. Iskustva žrtava kažu da, nakon što vam se dogodi napad, strepite od svake osobe koja vam dolazi u susret, da više niste sigurni i da strah počinje da vas kontroliše, da vas parališe trauma.

Ljudi se uglavnom saosećaju sa žrtvama. Imaju želju da im pomognu. Nema tog normalnog čoveka, kome se ne steže srce kada pomisli na ženu, koju je zverski pretukao i zamalo ubio duplo jači muškarac. Ili na dečaka, koga siledžijski maltretiraju vršnjaci. U nekome se tada rađa bes, u nekome želja da zaštiti žrtvu. Kako god, prisutan je neki vid empatije. U čovekovoj prirodi je da oseća, saoseća i pomaže. Ne samo da preživljava. To nas odvaja od primata.
Da to nije aksiom, nažalost, dokazao je jedan taksista u Beogradu, pre tri nedelje. Kada mu je u auto ušla povređena osoba, odbio je da joj pomogne i preveze je do Urgentnog centra. Osobu, po imenu Leona, su prethodno pretukla petorica muškaraca, koristeći se što pesnicama, što kopčom od kaiša i betonskim kockama. Ulaziti u psihologiju nasilnika je poduhvat  koji iziskuje sasvim drugu priču, no ono što frapira je odsustvo empatije prema povređenom čoveku od strane drugog čoveka. „Ne vozimo trandže, pedere i krvave“, bile su reči takstite, koga je Leona molila za pomoć. Leona je transrodna osoba. Ali, pre toga je čovek. Kao što je i taksista, pre toga što je vozač taksija, valjda, čovek.

Tom čoveku je bilo teško da povređenu osobu preveze do najbližeg Urgentnog centra, ali mu nije bilo teško da izvrši brzu klasifikaciju nepoželjnih osoba u svom automobilu:  a) trandže (skraćeno od tranvestiti), b) pederi (pogrdno za homoseksualac) i  c) krvavi (povređeni). Ko ispunjava, dakle, jedan ili sva tri kriterijuma, neka ide (i umre možda) peške. Tako je odlučio čovek – taksista.

No, tu ne prestaju nevolje krvavih, tranvestita i homoseksualaca. Ako se, kao takvi, pojavite u stanici milicije u nameri da prijavite onoga zbog koga ste krvavi, ljubazni policajac će vas obavestiti da to nije bitno, jer ima i važnijih stvari. Recimo, ubistvo Kenedija, kao izuetno važna bezbednosna tema, kojom se svakodnevno bave čuvari mira u Srbiji. Tako je odlučio čovek – policajac. Baš kao što je pet muškaraca, od kojih je svaki, valjda, čovek, odlučilo da pretuče Leonu. Takođe, čoveka. Nakon napada na Leonu, u Beogradu su se dogodila još dva slična slučaja. Žrtve su bile transrodne osobe, napadači nepoznati muškarci, policija nezainteresovana. Sve sam čovek do čoveka.

Pitam se koliko se ljudi, dok čita ovo, zaista saoseća sa Leonom. Priznajem da sam spremnija na masu osuđujućih komentara zbog izbora teme, nego na reči podrške stavu, koji pokušavam da iskažem. A, on je jednostavan – niko nema pravo nikoga da tuče. I niko nema pravo da po pitanju toga da niko nema pravo nikoga da tuče pravi izuzetke. Zašto? Zato što svako od nas može da bude krvav. Ali, ne može svako od nas da uđe u taksi. A kako niko od nas nije Kenedi, ne može ni da računa na zaštitu policije.

Mislite o tome.

Komentari

Komentari