Foto: 
Michelle Hyacinth

Manje mode, više slobode (iz dnevnika dokone domaćice)

Otkad sam broj odevnih kombinacija svela na minimum, moram priznati da me mnogo manje boli glava, jer  uvek znam šta ću da obučem. Kako se broj kombinacija dodatno smanjivao i glavobolje su se osetno proredile, sve dok nisu potpuno nestale. Srećan broj je bila trojka!

Vremenom se i ona smanjivala i da ne bih došla ponovo u situaciju da me boli glava zato stvarno nemam šta da obučem, rešila sam da se bacim u akciju,kao i sve žene od akcije. To je ona vrsta koja kupuje isključivo kad su akcije, odnosno, sniženja.

Rešena sam da ovog puta svojoj, ne baš omiljenoj aktivnosti, priđem iz drugog ugla i počenem na nju da gledam kao nešto opuštajuće, te se, u skladu sa svojom odlukom, pripremam-udobna obuća, naočare za sunce, novac iz zlatnog fonda za crne dane i pozitivne misli! Da, to sam ja!

Razgledam izloge, sve je žuto... Gde god se okrenem-žuto! Žuto i u veličinama koje odgovaraju anoreksičnim manekenkama. Malo i žuto, jasna asocijacija odakle dolazi roba i kome punimo džepove.

„Ali to se sada nosi“ uporna je prodavačica.

„Ma, nosi se, da... (kakva igra reči!). Imate li nešto što se ne nosi, ako Vam jetako lakše?“

Naravno da nemaju, ko je lud da drži nešto što se po opštim merilima većina smatra demodiranim. Mislim, naročito me oduševljava kad neko ne razlikuje dnevnu i večernju garderobu i žuto od  drugih boja.

Svi su u nekom kalupu. To je hit i kraj priče! Hit su štikle duže od nogu; hit su nokti duži od prsta, tetovaže po celom telu, peglana kosa, neprirodne obrve... Uniformisanost na sve strane kao odraz uniformisanih mozgova.

Nesumnjivo da je moderan izgled, način života, ponašanja, ophođenja,  oduvek bio bitan i da je išao u korak sa promenama u društvu i poboljšanjem životnih uslova, a gde je tu sloboda? Sloboda da čovek sam odluči da li mu se nešto sviđa ili ne. Preduslov za to je da ima izbora, a što je vreme modernije, izbora je sve manje u svim sferama; sve su jeftiniji, a sve nas skuplje koštaju.

Diktirani iz centara moći, brižljivo planirani i plasirani tako da stvore kulturu koja će njene konzumente dovesti u stanje lenjosti, izbori i slobode se svode na jednostavno prihvatanje ponuđenog, pri čemu svi imaju iluziju odlučivanja i upravljanja sopstvenim životima.

Različitost, kao jedna od prirodnih odlika ljudi, svedena je na matematičke veličine izražene u debljini novčanika i težini na platnim karticama, broju aplikacija na nekom od uređaja, njegovim osobinama, odnosno, na statusne simbole.

Od svih čula, najviše su, poslednjih decenija, evoluirala ona koja mozgu prenose vizuelnu informaciju, jer od toga šta neko ima, šta je modni imperativ, zavisi naše samopuzdanjei broj prijatelja, a samim tim lični opstanak u svetu kome pripadamo. Ali su zato otupela sva druga, što živote većine čini lakšim.

Imati mišljenje koje nije ukalupljeno, ne živeti po diktatu mode, znači biti svoj, što predstavlja svojevrsnu hrabrost. Doduše i rizik da se dobije etiketa čudaka, ludaka i svega onog što će u „modernim“ ljudima izazvati neku dozu straha i znatiželje,  koju će sakriti ispod maske pristojnosti koja im ne dozvoljava da se mešaju u tuđi život. I pored toga, uvek će stajati pitanje: „Svako ima pravo da odlučuje sam kako će živeti, ali, ipak,kako može tako?“.

Odluka da izvučem mašinu, onu spravu za koju su svi gledali kao da je svemirski brod, pala je čim sam shvatila da će moja potraga za odgovarajućim odevnim potrepštinama,  očigledno biti bezuspešna. Da, ko je lud da šije, kad  može  da se kupi? Sem toga, to je odavno izašlo iz mode... Znam za zlurade komentare, samo sam se pravila da ih ne čujem. Mrzelo me, ustvari, da objašnjavam da i to što se kupuje, takođe je šiveno negde. Ne postoji drugi način da se odeća napravi.

Manje mode, više slobode je ono što karakteriše razmišljanje nas ludih koji znamo da ne želimo da se utopimo u masu po svaku cenu; nas, kojima se lični izbori ne nalaze na listi ponuđenih.

Komentari

Komentari