Mrlje

Povjerenje ili prizemljenje? Teško je oboje ako nemaš dobre temelje... Jedno vuče gore, jedno dole, pa plutaš na nesigurnoj sredini u kojoj nije pronađen onaj zdravi balans koji sredina obično krije, već svaka utjeha prelazi u dvojbu, a svaki željno tražen odgovor mutno isparava u novoj sumnji...

 Kako naučiti vjerovati nekome ako si navikao da ne vjeruješ nikome? I nije to navika iz samoobrane ili ustajale lijenosti u karakteru, već zdrava navika do koje je dovelo naprosto 'miješanje' s razno raznim profilima ljudi... godinama. Oni rijetki pojedinci kojima sam vjerovala (barem do svog maksimuma) su upravo oni koji su imali muda biti pred menom toliko iskreni da mi pričaju i o svojim najprljavijim mislima, tajnama, grijesima... Činjenica je i to da to nikada nije bio nitko s kim sam bila u ljuibavnoj vezi, već onoj prijateljskoj... A za svog života imala sam večinom prijatelje muškog spola, dok sa ženama teško nalazim 'zajednički jezik'. Možda je do mene, a možda i do njih. Možda oboje. Žene u meni vide nešto pred čim strepe; nešto čega se na neki čudan način valjda boje. Dok su muškarci ( ili bolje rečeno dječaci) uvijek nalazili u mojim zjenama neko neobjašnjivo povjerenje prijateljskog naboja, pa su mi se povjeravali redom – i bez mog (ne)pristanka.

Uglavnom, problem povjerenja upravo i proizlazi iz toga – što ako si svjestan čovječje naravi (nebitno muške ili ženske, jer sam se i sama nerijetko u njihovim ispovjedima itekako pronalazila) onda znaš koliko smo svi mi u suštini prljavi, pa shodno tome naprosto ne dopuštaš sebi da vjeruješ nekome tko ti pruža samo slatke riječi; priča samo lijepe priče; otkriva samo svijetle točke sebe... Ne možeš vjerovati. Jer nitko nije posve čist. To je apsolutno. Nepromjenjivo... Barem do onog svijeta. I tako valjda stalno tražiš mrlje, jer si naučen iskustvima jednostavno uvjeren da ih svi imamo. Ali što kad na nekome ne uspiješ 'pronaći' nijednu? To pronaći je s razlogom pod navodnicima, jer ih ti zapravo možda i nalaziš – onako vješto kako si navikao na drugima, ali su ti drugi i priznavali... A što kada ne žele nijednu priznati? I ti ne možeš dokazati. U nedogled ide to plutanje... u tom sumanutom međuprostoru želje da se prepustiš i istodobne nemogućnosti za to, jer ipak podsvjesno znaš da istina uvijek ispliva, samo je pitanje vremena. Opet, u istom tom plutanju nailaziš i na nekakav još nedoživljen otpor naspram vlastite logike – zašto jednostavno ne pustim i samo vjerujem? Jeli to uopće odluka? Mislim da ne...

Mislim da je intuicija ipak jača i od svake logike i odluke, a i od sve naučene životne filozofije, pa ako ona stalno titra u tom međuprostoru kao znak upozorenja – vjerojatno bi trebao prihvatiti prizemljenje umjesto povjerenja. To prizemljenje također možeš shvatiti na više načina. Možeš ga jednostavno upotrijebiti k'o prevenciju za svoj Spas, pa odlukom ukiniti mogućnost da vjeruješ toj određenoj osobi, staviti prst u uho, a sve njegove izjave i postupke uopće ne bacati na vagu, već ih doživljavati k'o nešto posve nebitno i nevažno. Tako si siguran da bilo laž ili istina – tebi neće naškoditi. To je 'jebe me se' verzija prizemljenja, i vjerujte, veoma je učinkovita. Samo... Ta solucija baš i ne pali ako ste toj osobi vi već previše od sebe dali. Jer koliko god se u tom slučaju trudili prizemljiti (ako već ne uspjevate vjerovati), nećete se moči otarasiti tog osjećaja naivnosti – tog smrdljivog osjećaja nejednakosti između sebe (posve ogoljenog) i te osobe (navodno čiste k'o suze, u što dakako ne vjerujete). I što preostaje? Ne nadajte se nekom utješnom odgovoru od mene, jer ja ću igrati iskreno k'o i uvijek, pa koliko god to zvučalo 'prljavo'. Preostaje prizemljenje bez povjerenja i povjerenje bez prizemljenja, bez ijednog 'ili' u tome.

Na svako 'možda' pljuni svojoj naivi u lice i uz osmijeh prošapći sebi u bradu 'ma, jebe mi se'. Osjećaje ostavi na čekanju i reci im da će biti primljeni kada isplivaju istine. A ti samo slijedi intuicije. Što bi u prijevodu značilo – ako plutanje ne pruža zadovoljstvo koje si očekivao i sve ti i dalje smrdi, ali ti svejedno ne vidiš govna, pa zajebi i vid i logike! Vjeruj u svoj njuh i u intuicije, i jebeno zaroni čovječe! Jer neka govna se naprosto ne vide, ali se osjete... Neka đubrad se uspije zakamuflirati bolje i od proste logike. Ne budi pizda, barem ne za sebe. Onima koji previše sjaje, a ne zaseru baš nikada; dok ti intuicija titra, a oni upiru prstom u tebe - takvima vjeruj najmanje i ne otkrivaj previše svoje strahove. Ne boj se griješiti iza njihovih leđa, jer oni iza tvojih vjerojatno skrivaju gomile govana. Onima koji ti odaju previše, pruži povjerenje do određene granice, ali svejedno zadrži u pripremi svoje 'jebe me se' obrane. Da ih iz rukava istreseš u pravi čas kada i takvi naglo zašute. A onu zlatnu sredinu između prizemljenja i povjerenja ( ne onu s mutnim i nejasnim predosjećajima!) što ti zagarantirano pruža nedodirljiv mir u odnosu sa svim ljudima – nju čuvaj za sebe i samo za sebe. Vjeruj mi, nju nitko drugi ne zaslužuje, koliko god da voliš neke osobe. Jer svi mi imamo svoje tajne i svoje mračne strane, a naivnosti najčešće vode u razočaranje...

Antonia Padovan